Close

10/02/2017

Živa li sam? Jesam, jesam…

Ovo će biti jedan malo duži post pa se nadam da će neko pročitati do kraja, jer ja ga svakako moram napisati i malo se “istresti” nad tastaturom. Elem, gdje sam i šta radim i zašto sam sve redom ignorisala na društvenim mrežama?

Danas je tačno ŠESNAESTI DAN od operacije i ja sam napokon “došla sebi”, sabrala misli i odlučila da nešto (na)pišem. U ovom postu sam pisala o prvom operativnom zahvatu na kičmi koji se desio prije 7 godina, a u ovom sam nažalost došla do tužnog saznanja da se čaprkanje po kičmi mora ponoviti. Dobro, šta je tu je – što se mora nije teško, ako će prestati da boli barem narednih 10 godina, meni dosta.

Iskreno, radovala sam se operaciji ma koliko to morbidno nekom izgledalo.

Radovala sam se najviše jer sam znala da će ipak nakon novog čaprkanja biti bolje, riješiću se konstantnog i ograničavajućeg bola sa kojim sam se borila proteklih 6 mjeseci. Sad kad malo bolje razmislim, i što bi se reklo vratim film unazad, ne znam kako sam trpila onu bol. Ne znam kako sam uopšte disala a kamoli sjedila, hodala, vozila i trudila se biti što normalnija iz dana u dan. Sa tupim, svakodnevnim bolom naučiš da živiš, postane svakodnevnica i ne obraćaš pažnju. Mene već dvije godine bole leđa od dužeg stajanja, sjedenja ili ležanja na stomaku ali posljednjih godinu dana je iz leđa opet krenulo u nogu, sve više i više i više…

I onda se navikneš, čak i na to da boli dok koračaš. Boli pa boli, nema veze, proći će. A ne prolazi već je iz dana u dan sve jače i jače, iz dana u dan sve manje možeš da staneš na nogu pa je štediš. Posljednja tri mjeseca prije operacije sam zaboravila da postoji desna noga, nisam je koristila uopšte jer bi svako, pa i najmanje naslanjanje izazivalo takvu bol da sam u tim trenucima mogla sve zvijezde na nebu da prebrojim.

Obično mi kažu da sam dobra sa riječima ali mi nestaju ispod prstiju kad pokušam opisati. Samo mali dodir i oslanjanje na desno stopalo je značilo oštru, razarajuću bol duž cijele noge, sve do donjeg dijela leđa. Prži, vuče, čupa, onda trnci pa opet nešto vuče. Bilo je trenutaka kad sam osjećala takvu bol i slabost da bi mi i leđa otkazala, samo bih pala na najbližu stolicu ili krevet. Pored razarajućeg bola u nozi, bilo je dana kad nisam imala kontrolu nad leđima, samo su se lomila. Spavala sam na lijevom boku, oslanjala se na lijevu nogu, radila sve samo da što manje težine ide desno jer kad se to desi, jedino što sam mogla je da legnem i vrištim. Nisam se žalila ni plakala, samo bih jauknula i nastavila dalje. Tablete protiv bolova nisu pomagale,čak ni injekcije… Jedino što me spašavalo u tim kritičnim trenucima bile su velike doze Apaurina koji opušta mišiće i primora tijelo da spava.

I spavanje je bilo agonija, par sati pa me probudi bol pa novi krug… Tri para podočnjaka su bili sastavni dio mog izgleda i ne postoji korektor koji je mogao da sakrije tu vrstu izmorenosti. Htjela sam na operaciju, radovala sam joj se kao najljepšem putovanju na svijetu, htjela sam da dođe što prije i samo da prođe jer svakodnevna borba sa bolom me uništavala na svim životnim poljima. Postajala sam sve više nervozna i osjećala sam se umorno. Umorno a ništa nisam radila, “samo” sam se borila sa bolom. 24/7.

Obišla sam svakog mogućeg doktora u regiji za kojeg je neko rekao da je dobar specijalista i svi su rekli isto, nož je neizbježan. Kako uopšte odlučiš kome ćeš pustiti kičmu u ruke? Intuicija, ništa drugo. U tim trenucima ti treba čovjek prije doktora a ja sam to vidjela u jednom – Dr. Aleksandar Vujadinović, UKC Tuzla.

Malo bi mi bilo i 3040 stranica da ispišem o njemu, jer pored toga što je vrhunski specijalista,  čini mi se kao da je sredstvo za smirenje, Apaurin u ljudskom obliku. Nije bio samo hirurg već i psihijatar. Toliko strpljenja i razumijevanja u jednom čovjeku nisam vidjela za ovih 26 godina.

Susretali smo se nekoliko puta prije same operacije i apsolutno svaki put je imao da kaže nešto što smiruje. Potpuno iskreno, bez imalo uljepšavanja a opet tako da se ne brineš o bilo čemu. I nisam. Ako iko bude trebao da mi radi o kičmi opet u narednom periodu (za šta se nadam da se ipak neće desiti) to će biti on.

Proteklih 16 dana je bila čista agonija. Operacija je trajale duže nego što je planirano, oporavak je malo komplikovaniji nego što sam očekivala, konci su malo bili srasli u meso… Sve nešto pomalo, taman kad pomislim da sam dva dobra sastavila, nešto se desi da me opomene da ipak nisam. Ali hoću. Dani trodona su iza mene, sad samo korak po korak, ma koliko trajalo… Mislila sam da napišem i nešto o tim danima u bolnici ali jednostavno želim da to potisnem negdje duboko, duboko i da se ne prisjećam, jer, ako samo zatvorim oči i sjetim se prva dva dana nakon zahvata, dođe mi da povratim. Bol od koje više nisam imala ni suza već samo samo jaukala, padala u nesvijest, dolazila sebi pa onda opet padala. Bol koja toliko umara da nisam imala snage odgovoriti na poruku već sam veći dio dana zurila u plafon i smišljala kako da se pomjerim a da me opet oni noževi ne bodu u leđa.

Danas je šesnaesti dan i sve što mogu reći da ide sporo. Jako. Čini se kao da napravim jedan a vratim se tri koraka. A moram. Život neće da čeka već prolazi a moje je da nađem najbolji način da se izborim sa svim što dolazi.

Plašila sam se operacije i oporavka.

Plašilo me i to bez koga ću ovaj put da ostanem, jer uvijek je tako.

Uvijek.

Na muci se poznaju junaci. Junaci i roditelji!

Uvijek!

One Comment on “Živa li sam? Jesam, jesam…

dragan dervisevic fotograf
10/02/2017 at 10:56 pm

Bices ti dobro i mnogo duze od tih 10 godina samo se sad pridrzavaj svega sto ti cika doktor kaze

Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *