Close

12/03/2020

(van)Red(n)ovno izdanje

Zdravo svima, ja sam Maja.

Maja Memić.

U svijetu mreža i influensinga malo poznatija kao MaajaM. 

U svijetu biznisa sam glavom, bradom i podbratkom Maja Memić – brend i biznis developer. Konsultant.

Moj svakodnevni posao se sastoji od brendiranja, rebrendiranja i savjetovanja kako da ono što radite dobro uradite još bolje. I dobra sam u tom. Ako je suditi prema broju zadovoljnih klijenata, pozivima, ponudama ali i rezultatima onda ja to radim jako dobro. A možete uvijek i da provjerite.

Uspješnost mog poslovanja nije tema ovog posta, nešto drugo jeste. Ovaj blog. Ovaj blog na koji apsolutno ništa živo ne primjenjujem a ZNAM da bi trebalo i ZNAM da bi bilo bolje samo kad bih samu sebe poslušala. A ja sve suprotno, baš baš sve. Mene ponesu emocije očas posla i izgubim kompas za samu sebe.

Tako je i ovaj put. Imam ja tu neku veliku ideju o rekonstrukciji bloga i kako sve treba da ide, imam plan o objavi tekstova… SVE imam i ne primjenjujem jer me u sekundi provozaju emocije.

Opet su.

Rekla sam sebi da NEĆU PISATI dok sve ne sredim, NEĆU odskakati od serije tekstova koje sam zamislila i OPET radim isto. Nema veze, ako ne napišem ovo što mi se vrti u glavi, sfrciću skroz s pameti i čitaćete o meni u Avazu da sam se objesila. Od muke.


Do sad sam napisala desetke tekstova na temu mog zdravstvenog stanja i sranja, svakodnevno se sa istim borim i vrtim i naganjam u krug kao džangrizava pudlica tražeći odgovore na pitanja i pokušavajući doći do krivca.

Ovo je vanredni tekst. Ovo je nešto što će možda dodatno da vas zbuni ali ja moram.

Počelo je sa Korona virusom i silnim sranjima koja kruže po internetima gdje se svaka Slavica oglašava i poznaje kako funkcioniše imunologija. Nastavilo se sa Koronom gdje su ljudi zaista počeli malo da pretjeruju sa bespotrebnim širenjem panike. Nastavilo se sa nizom nekih gluposti koje sam ispratila na društvenim mrežama a između ostalog i javna osuda i linč jedne privatne klinike u Banjaluci koja nudi usluge i “pakete” za porod i objavili su koliko šta košta. I onda su se frustrirane i iskompleksirane internetske Slavice okupile u komentarima i počele snebivati oko tog; te gluho bilo te Bože zakloni i sačuvaj te samo kod nas to ima, te šišanje ovaca te ovako te onako.

Između ostalog, skup Slavica je zaključio kako treba rađati u “državnim bolnicama jer je džabe” i kako su “naše majke i babe rađale na livadi pa se vraćale nazad u polje raditi”.

Prvo, Slavice, sad je 2020 godina i suludo je da kupiš sijeno, rodiš dijete i vratiš se nazad.

Drugo, Slavice, nisu sve majke i bake rađale na livadama čak i prije 100 godina.

Treće, Slavice, ne budi zatucana i ljubomorna kobiletina i ne pričaj gluposti koje su apsolutno neutemeljene.

Kad sam pročitala da je žena preminula nakon poroda od posljedica sepse i to baš u Tuzli SVE mi se se vratilo. Vratila mi se svaka minuta provedena u tom paklu. Vratila mi se svaka bol u svakoj kosti i na svakom centimetru tijela. SVE. Vratilo mi se sve za šta sam mislila da je duboko sahranjeno u najtamnijem dijelu mog uma.

Od sepse. Ona je preminula od sepse. Jutros sam to nekako progutala ali se nastavilo. Zapostavila sam danas milion i jednu obavezu i posao jer je moj mozak stao i počeo da razmišlja samo o tom. Sepsa. Nema je više. Zašto je nema?

Greške se dešavaju jer smo ljudi ali na UKC Tuzla greška je postala default a savjesno liječenje i briga o pacijentu izuzetak.

SVE mi se vratilo. Svaka sekunda se danas vratila, sve sam proživjela kao da je opet 2017 godina i kao da opet ležim u bolničkoj postelji na odjelu Ortopedije.

Uđem na TW, pročitam komentare ljudi, pročitam iskustva, zgadi mi se život i ovih 28 godina koje imam. Nju je boljelo. Ona se žalila i nju je boljelo. Žalila se suprugu a on medicinskom osoblju i doktorima a oni su se smijali. Smijali su se jer nekog nešto boli sa sve opaskama da “tako treba i da će tek da je boli”. Ako drugi ljudi lažu mene, ja lažem vas ali tako kažu. Tako piše.

Piše da su se smijali što ženu nešto boli i te žene sad više nema jer je preminula od posljedica trovanja sepsom. Zašto? Kako? Zašto je boljelo, koliko je boljelo i zašto niko nije reagovao na to što je boli?

SVE mi se vratilo. Svaka jebena  sekunda se danas vratila.

I mene je boljelo. Ležala sam nakon operacije kičme izmoreno. Izmrcvareno. Odbačeno. Osjećala sam se kao poluživa srna koja čeka ostatak krda lavova da je dokrajče i pojedu to što je ostalo. Tako sam se osjećala tad i to mi se vratilo sad. Opet. Boljelo je. Bolio je svaki dio tijela da nisam mogla na oči da gledam. U tim trenucima ja nisam imala kome da kažem da me boli već sam jaukala i vrištala na sav glas. Vrištala sam da me boli i da ne mogu i nikog nije zanimalo. Na moje jauke i padanje u nesvijest od bolova ja sam dobijala Tramadol. Intravenozno. Dobijala sam koktele medikamenata protiv bolova i za smirenje. Nikog nije bilo briga ZAŠTO me boli već samo da utišaju budalu.

Jaukala sam od bolova.

Raspadala se.

Padala u nesvijest.

Padala sam u nesvijest 2 puta u manje od 2 minuta jer su me na silu dizali iz kreveta da idem u WC. NA SILU. Grizla sam maramice, peškire, posteljinu i svoju ruku od bolova ali NISU ODUSTAJALI. Ja nisam imala kome da kažem da me boli pa da prenese dalje, ja sam jaukala tu, pred njima i niko se nije obazirao na to. Nastavljali su po svom.

Fizijatrica sa metar dugim crvenim noktima me vrijeđala dok je drkala po telefonu i izdavala “naređenje” i uputstvo tehničaru da “podigne razmaženo derište da ide u WC a ne da mi se udovoljava sa postavljanjem katetera”. Zamislite, KATETER pa udovoljavanje. Jer ako iko išta na ovom svijetu volim onda je to kateter sa 25 godina. Ja jaučem, Slavica drka po Instagramima.

Strašno mi je žao što u tom trenutku nož sa noćnog ormarića nije bio bliže jer da jeste, ja vam sad ne bih ovo sve pisala već bih sjedila u Foči iza rešetaka i prebirala pasulj.

SVE mi se vratilo. Svaka jebena sekunda se danas vratila kad sam pročitala da žene više nema. Preminula je. Ne slučajno, ne sudbinski ne greškom već zbog nemara. Nje nema zbog nečijeg nemara.

Ja po 12 puta pregledam svaku informaciju prije nego dostavim klijentu plan jer baš ta jedna rečenica možda može da napravi toliku štetu. Možda može a možda ne može ali moj posao sigurno neće ubiti nekog. 100%.

ONI hoće. Neznanje i nemar bijelih kuta hoće. Hoće i ubija, svakodnevno. Pacijente se ne sluša,vrijeđa i omalovažava. Prema pacijentima se ophodi kao da su panjevi. Daju se ofrlje dijagnoze, pišu se recepti za lijekove na osnovu potpisanih ugovora sa farmaceutskim kompanijama. Svjesno i bez imalo stida, srama i odgovornosti ubijaju bolesne.

Ja svakodnevno dobijam nalaze u inboks da savjetujem šta dalje. Svakodnevno mi se javljaju očajne žene koje vape da im se pomogne i koje više ne znaju na koju stranu.

Ne znam ni ja. Ni sama više ne znam na koja vrata da pokucam jer sam sebi postala imunolog, hematolog, kardiolog i šta sve ne. Ne znam. Znam samo da me danas cijeli dan boli i to ne tijelo, fizički. Boli me ovo malo razuma koji se trudim sačuvati za dane koji dolaze i koji će, sudeći po svemu biti samo gori i lošiji.

SVE mi se vratilo. Svaka jebena sekunda se danas vratila. Svaka sekunda, sat, dan, sedmica koje sam provela u paklu zvanom Ortopedija na UKC Tuzla. SVE.

Boli me iako ne boli. Žari, reže, kida, cijepa. Boli me sad baš kao što je tad.

Ja sam, nekim čudom živa. Guram kamen uzbrdo i pokušavam kao Tantal doći do slatkih plodova a ne mogu. Ko zna zašto se i to dešava jer Tantalov grijeh nemam ali opet, nije ni to poenta ovog teksta.

Šta onda jeste poenta ako sve to nije?

Te žene više nema. Nema. Ona je dobila sepsu zbog nečijeg nemara a iza nje je ostalo živo biće. Te žene više nema jer je preminula od posljedica sepse. Dobila je sepsu u 2020 godini. Ne greškom, ne “dešava se” već ako je suditi po riječima očevidaca i pisanju najbližih – zbog tuđeg nemara. Doktorskog.

Nju je boljelo i rekla je da je boli a to niko nije doživio.

Mene je boljelo nešto drugo i na drugačiji način ali zajedničko nam je da je boljelo. Zajednički je nemar onih koji ne bi smjeli takvi da budu. Prije tri godine taj nemar je mogao i mene da ubije. Juče jeste. Za sutra se ne zna šta će biti. Nemojte mi o Koroni i širenju panike. Korona je drugi par opanaka. Nemojte mi o solidarnosti vi koji se solidarišete samo kad je vaša guzica ugrožena.

NEMAR doktora svakodnevno ubija ljude. Direktno, brzo, efikasno i bez presedana. Neznanje priučenih bijelih kuta ne radi dobru anamnezu. Neznanje daje pogrešne i odokativne dijagnoze. Neznanje ubija. Nemar ubija. ODMAH i na licu mjesta.

SVE me boli danas. Sad. Boli me svaka dlaka na tijelu jer sam kroz priču o dobijenoj sepsi vratila film unazad. Ubijaju svjesno i ne odgovaraju za to na principu “vrana vrani oči ne kopa”. UBIJAJU SVJESNO. Doktori nisu virus, oni su zdravorazumska bića koja treba da liječe a ne da ubijaju.

SVE me boli danas. Jaukala bih sad kao što sam tad dok su me maltretirali, fizički i psihički.

Jaukala bih ovog trenutka ali nemam glasa.

Oprostite mi interneti i svi ostali jer i sama sebi opraštam ovaj nestrateški potez pisanja teksta ali provozale su me emocije.

Jaukala bih tri godine nakon svega jer i dalje svakodnevno proživljavam pakao zvan antifosfolipidni sindrom, trombofilija, sideropenična anemija, usporena štitna i duboka venska tromboza.

Jaukala bih tri godine nakon svega jer i dalje svakodnevno koračam na otečenim i bolnim nogama, strahujem da li mi je krv dovoljno rijetka i hoću li dobiti opet trombozu, plućnu emboliju, moždani ili srčani.

Jaukala bih.

Možda i hoću u tišini sobe kad se sve pogasi. Ma koliko mi bilo teško sve ovo što se dešava i ma koliko bih jaukala, barem znam da mogu to. Neki nisu bili dovoljno srećni da prežive tuđi nemar.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *