Close

15/10/2017

Usudi(š) se? Otvaranje – dio prvi

Treba li ovaj tekst ugledati svjetlo dana i otići u javnost?

Ne znam, možda i ne treba ali ipak hoće jer ovaj blog je bio i uvijek će ostati moj djelić svemira u koji bježim kad nemam gdje drugo.

Neka tako ostane pa makar niko više nikad ne došao da nešto vidi i pročita…


Kako vrijeme prolazi, moji strahovi bivaju sve jači i jači a po nekoj logici stvari bi trebalo da jenjavaju. Valjda.

Od OVOG teksta pa do ovog danas je prošlo malo više od 6 mjeseci a ja ga od tog dana objave nisam pročitala. Znam šta sam (na)pisala, moje su riječi. Moje, ali bodu i podsjećaju… Znam da sam tu noć dok sam ga tipkala iz bolničkog kreveta toliko jecala da sam u jednom trenutku uzela peškir i strpala sama sebi u usta da mi se ne bi otimali uzdasi i da ne uznemirim tete sa kojima sam djelila bolničku sobu. A djelila sam je, 23 dana.

Svi su dolazili i odlazili a samo ja ostajala…

Mislila sam da to ojača čovjeka a sad počinjem da sumnjam u tu teoriju… Možda te u stvari sve to oslabi? Napravi od tebe biće koje nisi bio, bezosjećajno a u isto vrijeme preplašeno?

Kontradiktornost je moje drugo ime.

Ne mogu reći da me ljudi nisu pitali u ovih 6 mjeseci kako sam… Jesu i uvijek sam odgovarala baš onako kako se u tom trenutku osjećam, ali, niko me u stvari nije pitao ono istinski kako sam, tu u glavi i u utrobi koja se svakodnevno izvrće. Ljude (možda) zanimaju nalazi i brojevi, vrijednosti ove ili one analize, mišljenje ovog ili onog doktora.

A meni je muka, svaki dan, cijeli dan.

Od onog što je bilo, od onog što jeste i od straha šta će biti.

Niko me nije pitao kako sam a da u stvari hoće da čuje. Da, znam, svi imaju svojih problema, kao da još imaju vremena da slušaju o mojim. A ja, slušajući tuđe, nemam vremena da hendlam svoje pa se gušim, iz dana u dan sve više i više. Da se barem mogu nekako isplakati, da izađu ali ne ide. Ja, dok upijam tuđe, izmišljene probleme o svojim razmišljam jako malo, najčešće pred spavanje. Trudim se ne spavati mnogo, tako ostaje manje prostora za proživljavanje svega, za strahove, za vraćanje filma unazad, za doživljavanje bola. I onda novi dan, zatrpaš se opet tuđim da ne razmišljaš o svojim problemima ili izmisliš neke nove, nebitnije, o nedostatku para, dobre odjeće i momaka jer, tim se svi bave, baviću se i ja, hajde da mi to bude najveći crv u sistemu.

A najveći crv u sistemu sam sama sebi, jer ne pričam i jer se trudim ne opteretiti druge ljude sa tim što me muči. Lako se prepozna na licu da li neko zaista hoće o tom da sluša ili ne, zjenice se suze, pogled leti, ruke se uznemire i onda shvatiš da nekog baš briga kako je i koliko sve boljelo, kakva su me sranja ravnala i šta će dalje biti… Ta osoba tu, preko puta mene je da priča o lošem danu na poslu, momku koji ne odgovara na poruke i onoj dobroj torbi koju će kupiti od sljedeće plate. Ili neće. Naravno, nije tu da sluša o otvaranju rana i da kopka po mojoj glavi, hajde, bilo pa prošlo – živa je glava, to je najvažnije.

Nije glava živa, tijelo je, glava je fizički na ramenima ali ono što je u njoj se začaurilo za vijeke vijekova i više nisam sigurna ni da da treba da brinem brigu o svemu, možda i ne treba da se bavim tim već da zatvorim pa, kad eksplodira eksplodiralo je, završiću na nekoj od naslovnica i svi će govoriti “bila uvijek dobro dijete, niko nije mogao ni da posumnja da će poludjeti i pobiti pola sela”….

A, kažu neki ljudi da se upravo to dešava onima koji ne izbacuju emocije van i koji se bore sami sa sobom.

Ne izbore se.


Nastaviće se…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *