Close

11/11/2017

Usudi(š) se? Otvaranje – dio drugi

OK, hajde da ovaj tekst krene ovako…

VI MENE STVARNO PRATITE?!

Čitate sva silna filozofiranja?

Mislila sam da to niko van moje kuće i ne otvori, a i ovi moji što moraju. U stvari, ne bih bila svjesna da se to stvarno dešava da u posljednje vrijeme nisam dobila desetke poruka od djevojaka sa pitanjem “a otkud makeover kategorija, šta će to biti?”.

Opet iznenađenje! Kategorija je postavljena i nadala sam se da će, dok potpuno ne zaživi, proći neprimjetno. Ali nije… Tako da, krajnje je vrijeme da objasnim i o čemu je riječ a kad već ovaj blog bezobrazno iskorištavam za puštanje nagomilanih frustracija i loših emocija, hajde da tako bude i ovaj put i onda (pre)stajem. Šalim se, neću, samo će sve da dobije neki novi oblik ozbiljniji, sa više sadržaja… Ali, o tom potom 🙂

Ideju o mejkoveru i da se sve to isprati na blogu imam već neko vrijeme ali svaki put kad sam mislila da je vrijeme za pokretanje – nešto me spriječilo. Ili je došlo do nesuglasica sa ljudima sa kojima je trebalo da sarađujem ili sam fizički bila onemogućena zbog bolesti ili je ovo ili je ono. A i strah. Strah od podbacivanja, jer, šta ako ne uspijem? A onda je i to prošlo – PA ŠTA ako ne uspijem? Hoće li to biti smak svijeta? Naravno da ne, može samo dodatno da me inspiriše da opet pokušam(o).

Ne, nije riječ o klasičnom mejkoveru u kom ću da mjesec dana budem na listovima salate i strogom režimu vježbanja i onda odem negdje ofarbam se, našminkam i “lalal, evo mene prije, evo mene poslije, život je lijep, sve je lako”.

Ne.

Nije lako.

Prvo, nije lako smršati, naročito ne kad se cijeli život boriš sa viškom kilograma i kad su ti slatkiši u 99% slučajeva doručak, ručak, večera, lijek za depresiju i nagrada za sreću. Da, ja sam Maja i ovisnik sam o čokoladi. Jedem je uvijek, svuda i previše i ništa me ne može utješiti i razočarati u isto vrijeme kao to. Usrećiti u tom trenutku dok traje nalet prazne energije iz šećera i rastužiti kad shvatim koliko sam (pre)slaba.

Drugo, nije baš najlakša stvar na svijetu organizovati kuvanje i spremanje zdravih obroka svakodnevno kad radiš pa moraš da stigneš i na posao i kupiti/skuvati/spremiti, oprati/opeglati/očistiti, ubaciti redovno treniranje, baviti se blogom, imati kakav takav društveni život i spavati.

Treće, nije lako ni kad ti se samo niže boljka na boljku. Operacija kičme – DONE, plućna embolija – DONE, zgrušnjavanje krvi – DONE, visok pritisak – DONE i nova dijagnoza ANEMIJA – DONE!

Nope, nije, ALI da li se može?

Vjerujem da, da. Uvjerena sam da, da.

Uvjerena sam da svako od nas ako želi može da pronađe “ono nešto” što inspiriše da makar kreneš i pokušaš.

I neuspjeh je opcija, samo odustajanje nije. 

 

Ali, uvijek neko ali…

Ova priča neće biti samo o tom da ja skinem 5-7kg viška – pa kome treba serija tekstova o tom? Ne, ovo će biti nešto više i drugačije. Promjena na različitim poljima u životu, prilagođavanje, uvođenje novih, dobrih navika a izbacivanje loših. Učenje kako je to zaista živjeti sam,borb sa okolinom, rad, otvaranje, davanje univerzumu pa da možeš nešto da tražiš zauzvrat.

Fizičke i psihičke promjene, unutarnja previranja da se izboriš sa činjenicom da čokolada nije lijek ali da je OK i da je bolja čokoladna torta od nervoze. Bolje su i suze od potiskivanja i leksilijuma, bolje je nekad povrijediti nekog drugog nego svakodnevno vrijeđati samog sebe.

Promjene u načinu života, da svoju slabu kičmu ne prilagođavam okolini već okolinu sebi. Taj odlazak na trening ne treba preskočiti jer pada kiša ali je opravdano u slučaju dužeg zadržavanja na poslu ili ako neka draga osoba (po)želi da se vidimo baš u tom terminu. Ali isto tako, 5 minuta dužeg spavanja ujutro ne znači ništa a 5 minuta vježbi jačanja mišića i istezanja itekako da. Ta Nutella izgleda kao da će riješiti sve probleme ovog svijeta ali i mokra guzica nakon vježbanja bi isto mogla.

Ako bi morala da uporedim Maju sad i Maju prije svih sranja i sa 22, ne bih rekla da je ova sad nešto puno pametnija, naprotiv. Ova sad je naivnija, sa tri je prešla na beskonačno davanje šansi ljudima da dokažu da nisu govna. A uvijek jesu. Eh da, zaustavljam se jer je upravo ovaj stav još jedan od razloga zašto želim da radim na sebi. Oduvijek sam se smatrala otvorenom osobom. Ekstrovertni vuk samotnjak, ali otvorena, za drugo i drugačije. Za univerzum. A onda sam upoznala jednu zanimljivu ženu, sasvim slučajno, vođena višom silom… Njen tadašnji komentar da vidi moj izgrađeni zid me proganja. O(t)puštanje… Život, što realniji. Od tog trenutka razmišljam da li je sve ono što privlačim u stvari ono što i sama reflektujem. Ne znam, trenutno nemam odgovor i objašnjenje ali se nadam da ć mi neke stvari kroz narednih par mjeseci postati jasnije.

Radiću na sebi, psihički više nego fizički. Ješću zdravo i umjereno koliko mi to anemija bude omogućavala. Vježbati. Plivati, ali tu i tamo i zgriješiti. Vjerovatno više ovo oko grijeha nego sve prethodno navedeno.

Sve to, potpuno iskreno, iz dana u dan na Instagram profilu i drugim društvenim mrežama a jednom mjesečno ovdje, direktno na blogu. Ako se kroz naredna tri mjeseca budem dobro osjećala u vlastitoj koži, ako izgubim suvišne kilograme i popravim krvnu sliku – šta će biti vaš izgovor zašto ne možete??

Raduje me početak cijele priče i jedva čekam da vam predstavim svoje saradnike, ili bolje rečeno saborce… Stay tuned!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *