Close

19/11/2017

Usudi(š) se? Drugo i drugačije…

Možda ove moje pisanije na prvo čitanje i nemaju smisla. Doduše, možda je i teško nekog procjeniti na osnovu nekoliko napisanih redova ali upravo to je razlog iz kog sam krenula u cijelu ovu internet avanturu “mejkovera”…

Otvaranje i prihvatanje drugačijeg.

Oni koji me poznaju privatno i/ili prate na društvenim mrežama mogli su do sada skopčati moj negativan stav prema “srećasrećaradost” ljudima koji se zaluđuju nekim zenovima i lajfokoačevima. Da se razumijemo, sve je to OK. Svako se loži na nešto drugo, jbg, nismo svi isti i to je sasvim razumljivo i prihvatljivo. U tom smislu, da svako radi ono što ga čini srećnim, to plaćanje lajfkoačeva je OK.

Meni ne.

Ovaj život živimo svi prvi put i nisu se neki rodili sa, a neki bez uputstva, samo su neki kroz život imali manje ili više sreće pa se susretali sa sranjima dok postoje ovi drugi koji teže od kašike nisu digli a najveća sekiracija sa 25 godina je šta obući i u kojoj se kafani ukazati. Opet OK, neki to živite, neki komentarišemo. Ali, prije par mjeseci sam, sasvim slučajno, upoznala jednu ženu koja se bavi svim onim od čega ja godinama zazirem. Joga, pronalaženje unutrašnjeg mira i slični jednorozi. Stava kakvog jesam, u startu sam prekrižila da sve to ima smisla.

Ali…

Da, zaista, slijedi ali na konstataciju… Kroz par rečenica me “okrenula” da se zamislim sama nad sobom. Nije mi nudila razgovore i seanse, časove i instrukcije bilo čega, samo me pitala zašto sam zatvorena…

Ja? Zatvorena? Pa ja sam oduvijek ekstrovertni klaun koji može sa svima o svemu, ZDRUGarim se sa tetama u marketu i čikom koji je čuvar na parkingu. Kako to misli da sam zatvorena?

Da, zatvorena, kaže “energija koju šaljem je upravo takva, uplašena, sumnjičava, zatvorena” i da je bezobrazno očekivati da se drugi otvaraju meni kad sama to ne šaljem. I to je to. Ošamarila me jednim, jednim pitanjem dok smo sjedili za stolom gdje je bila gomila ljudi a za koje sam vjerovala da me doživljavaju otvoreno, friendly i prisutpačno. A kad je to pitala, svi su ćutali.

Od tog trenutka, nemam mira. Ponavljam, nije mi ponudila ništa drugo, nije me ubjeđivala da je ona moj spasioc i da treba da jedem rotkvice posute prahom jednoroga rođenog na sjevernoj strani Tibeta u noći mladog mjeseca. Ne.

Jesam li zatvorena? 

Mislila sam da sam osoba sa malo ili nimalo predrasuda, a opet, nikad se nisam upustila u tu priču niti sam dozvolila da mi neko priđe dovoljno blizu. I to je predrasuda, zar ne? Naravno da jeste.

Jesam li zatvorena?

Ako jesam, zašto sam? Prema kome? Jesam sama kriva za to? Postoji li razlog? Kako da saznam? Kako da to riješim? Ne želim da me se doživljava zatvoreno i sumnjičavo. Jesam, prema sebi, uvijek sumnjam, čak i kad drugi vjeruju ali ja vjerujem u druge i ono što rade. Možda se idejno ne slažem ali uvijek i sve prihvatam ukoliko je ta osoba srećna. Ako ja sebe ne vidim kao domaćicu koja kuva, sprema i čisti i čeka muža da se vrati s posla, ne znači da osuđujem drugarice koje to rade jer znam da su srećne. Kako znam? Ne znam, jednostavno, one koje jesu, zaista jesu.

Kako to da sam zatvorena? Prema kome i prema čemu? Prema sebi? Ma ne, nije to, rekla je prema drugima… A kako prema drugima? Šta je zatvorenost? Ja ne krijem emocije… Valjda.

U stvari, ispostavilo se da krijem. One najdublje grčevito držim duboko u sebi. Baš, baš duboko. Toliko duboko da sam potpuno izostavila da postoje i da su možda uzrok problema ovih drugih koje (ne) manifestujem prema ljudima prema kojima bih trebala.

Već par mjeseci razmišljam, da li tim skrivanjem činim dobro sebi? Da li površnim pristupanjem pojedinim temama krijem sebe? Ali od koga? Od drugih ljudi ok, ali počela sam da krijem sebe od sebe i počelo je da mi smeta. Jedno je trenutak i moć procjene druge strane a sasvim je deseto moja živčanost. Gubitak koncentracije praćen gubitkom volje za učestvovanje u razgovoru koji se ne tiče direktno mene. Sopstveni prostor sam zagadila sobom i sebičlukom a da tog nisam svjesna. Tanka je linija između “biti sebi najvažniji” i biti sebičan. Čini mi se da ne znam pružiti ono što želim da dobijem zauzvrat. Čini mi se da ne slušam tako dobro kao što sam mislila i da upravo zbog tog imam osjećaj da drugi nisu zainteresovani da slušaju mene. Ali, ja samo ne želim da smaram ljude svojim problemima jer “osjetim” koliko ih ne zanima kad krenem i stajem čim primjetim povlačenje tijela i prečestim treptanjem.

A trepćem i sama. 

Zatvorila sam krugove svakodnevnice i okrenula se ispijanju kafe sa istim ljudima pričajući o istim temama, svaki dan. I onda je počelo da guši, da fizički steže oko vrata i trpa kamenje u želudac. Nisam se ja punila tuđom lošom energijom već projekcijom vlastite. Ja sam ta koja je zgrčena i koja na svako “kako si” ima stav da je pitano samo iz kurtoazije.

Može li se to popraviti? Mogu li sama sebe restartovati i prepustiti se? Da li je moguće očistiti svoj vlastiti prostor od sebe i otvoriti vrata pa taman to značilo da će neko da uđe i sve ukrade? Iskreno, ne znam. Ja sam jedna velika sumnjičavost i neodlučnost. Jedna velika nesigurnost. Ja sebe ne smatram dovoljno dobrom i trudim se ljude upozoriti na to prije nego što dopustim da ih moja zagađenost otjera.

Neke sam svjesno otjerala jer su pravili gore od mene, neke sam izgubila zbog nesvijesti o lošoj energiji koju im šaljem. Neki nisu zaslužili toliko dobrog koje sam pružala a neki su otišli jer nisam na vrijeme shvatila koliko im ne pružam pažnje… Zbog nekih mi je žao, zbog nekih ne ali se u svakom slučaju ne kajem. To je jedino što smatram čistim u svom prostoru – nedostatak kajanja i za dobro i za loše.

Namjerno vam ne govorim o kome je riječ i ko me gurnuo niz strmu planinu otkrivanja vlastite emotivnosti jer je ovo tek početak. Otvorila sam jednu a imam 1001 prostoriju koja treba zračenje.

I dalje ne vjerujem da zenovi liječe kardiovaskularne bolesti i tumore ali pružiću šansu vjerovanju u sopstveno bistvovanje. Pružiću šansu vjerovanju u postojanje ljudi koji te ne pitaju reda radi “kako si”. Evo, hoću. Pružiću šansu sama sebi. Možda je upravo otkrivanje vlastite emotivnosti ona kočnica u cijelom tijelu a koja će da dovede do bolje organizacije, većeg fokusa, više mentalne snage da se oduprem niskim strastima koje me prije ili kasnije natjeraju da posegnem za čokoladom.Prije nekoliko dana sam prvi put poslala poruku čijem odgovoru sam se nadala ali nije stigao. I preživjela…

“Kada otkrijemo punoću sopstvene praznine, tada ne želimo ništa više.” BB

P.S. Autorka i dalje čvrsto vjeruje u moć leksilijuma i od istog ne bježi ali malo više vjeruje u miran san na kraju dana u kom je rečeno sve ono što se vrtilo pod jezikom. Nekad će neko da bude i povrijeđen razvezanim čvorom sa jezika ali i taj neko će da preživi. I ja sam. Neodgovorena poruka je nečiji razvezani čvor a evo, ja preživjela. Ne samo da sam preživjela već sam trenutak slabosti umjesto čokoladom zamjenila mandarinom. I bilo je OK.

Nastaviće se…

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *