Voljela bih da moja prva rečenica može biti o tom kako me život mazio i pazio pa da svaki sljedeći redak bude o pozitivi i zenovima i kako je sve oko nas sreća, cvijeće i proljeće. Da, zaista bih voljela ali ne ide.
Ne, nije me život mazio, baš nimalo – naprotiv. Drmalo je sa svih strana i to od 21.06.1991. To je valjda tako, u ovom životu su se zvijezde malo nasadile na glavu i odlučile da će tako biti do sljedećeg. Od preživljenog meningitisa preko prve operacije sa 16 pa druge sa 18 godina pa treće sa 25 pa sve do opsežne plućne embolije… Da, to tako ide, neko se rodi kao princ Charles a neko ne.
Vjerovaću da postoji ciklus i određeni broj života i da svi u tom ciklusu proživimo sve, od najgoreg do najboljeg.
Oduvijek sam sebe smatrala otvorenom osobom – ona što prihvata sve i svakog. Sa nekim se stvarima slažem, sa nekim ne, nešto prihvatim, nešto ne, sve prokomentarišem ali na tom ostane. Ta “otvorenost i pristupačnost” je bila moj glavni adut i uvijek sam baš to navodila kao svoje najveće vrline jer sve ostalo na šta pomislite kao dio nečije ličnosti ja smatram da kod mene nije u redu i da može da se popravi.
Ne kažem da bezuslovno SVE prihvatam, ali razumijem – to što mi se nešto ne dopada da bude dio mog načina života ne znači da smatram kako bi svi trebali misliti i obitavati baš tako. U fazonu “možda se ne slažem sa tobom ali ću da poginem u borbi za pravo da to ostvariš” ili tako nešto na tu temu.
Do sada nisam bila pobornik zenova, NLPa i smiraja bilo koje vrste i da, sve sam svrstavala u isti koš (brzopleta generalizacija će me u grob otjerati). Kroz život se dešavalo da sve osobe koje upoznam a koje su “u toj priči” su bezuslovno forsirali kako je život divan, kako se rakovi i tumori liječe pozitivnim razmišljanjem i slične pizdarije.
Ja to nikad nisam mogla i mislim da i neću. Zazirala sam od priče o ljepoti života kad je mene tukao sa svih strana i to desnom rukom.
(po)Često i nogom.
Nisam odustajala, onaj natakareni položaj zvijezda sa početka priče mi ne dozvoljava odustajanje.
I onda sam upoznala Bojanu Blažević. Da, na sami pomen njenog imena malo mi se dizala kosa na glavi jer me plašilo da ću opet doživjeti “kako zračiš tako privlačiš” trenutak i ubjeđivanje u nešto a ja bolesna sa punom rukom tableta svako jutro.
Nije. Bojana me nije vukla za rukav. Bojana me nije ubijeđavala. Bojana me, sad kad se malo bolje (pri)sjetim čak i ignorisala a ja nisam lik kojeg ignorišeš – ili me mrziš ili me voliš, nema sredine. Ne znam koja je planeta uticala na to ali je Bojana zaokupila moju pažnju bez da je ikad tražila.
Energija.
U jednom trenutku, opet nimalo slučajno dok smo sjedile okružene ljudima jedini njen komentar upućen meni je bio da sam zatvorena.
ŠTOK I VJEVERICA.
Zatvorena? Ja? Ova žena je luda, znala sam ja, gdje to da bude u vinklu.
Danima me proganjao njen komentar o mojoj zatvorenosti. Izvrtila sam 1001 scenarij i priču kako ću joj pri sljedećem susretu dokazati da nije u pravu. Mene ne možeš da ignorišeš i ne možeš mi reći da sam zatvorena.
I onda sam shvatila…
Shvatila sam o čemu govori i na koju zatvorenost misli. Onu najgoru, najdublju. Emotivnu. Onu čije zračenje ne možeš da sakriješ od univerzuma. Ona zatvorenost koja ti trga utrobu i stvara fizičku bol sa kojom ne možeš da se izboriš i koju mnogi ne mogu da shvate a još manje da osjete. Emotivna zatvorenost uzrokovana odgriženim dijelovima duše.
Da, ta zatvorenost.
Izvor svih kompleksa i sumnji, regler samokritike i vječitog nezadovoljstva. Da, jesi ono što (nesvjesno) zračiš. Ne ono što se trudiš da drugi vide već ono što tvoje biće zaista šalje drugima. Ne isforsiranu sreću i pozitivu u trenucima kad nije normalno da si srećan, ne pozitivno razmišljanje kad hodaš po kući i sama sebi pričaš kako je život sad sranje ali će biti bolje i onda mantriraš danima a sranja te samo dodatno zatrpavaju dok se ne ugušiš u njima. Ugušiš ali sa osmijehom i zastavicom u ruci “biće u redu, sve je u redu, ja sam srećna, život je lijep”.
Ako najdublji dijelovi tebe i tvoje duše žele da se nastave plašiti – privući ćeš sve ono što te plaši.
Ako tvoje izgriženo srce ne želi da se oporavi i zacijeli – neće! Privući ćeš samo nove strvinare da i to malo što je ostalo dokrajče.
Ako tvoje unutarnje JA ne želi da se mijenja ni ono vanjsko ga neće pratiti.
Možeš pokušati slagati okolinu, možda ti neko i povjeruje. Možeš kratko da zavaraš i vlastitu svijest ali ne možeš podsvijest i ne možeš svoje ja. Ono skriveno i istinsko JA o kojem i ne razmišljaš.
Bojanina “Prodavnica istine” je otvorena 24/7 i možeš u svakom trenutku ući i uzeti onoliko koliko ti treba. Možeš ući i uzeti da se zaliječiš, izliječiš i potpuno ozdraviš. Možeš vjerovati ljudima, upakovanoj “svijesti” ili unutrašnjem biću.
Osjećam se potpuno golo ali sam napokon shvatila posvetu na svom primjerku:
“Kada otkrijemo punoću sopstvene praznine, tada ne želimo ništa više” – Bojana Blažević
Ako biste tražili samo jednu riječ da se opišem, odgovor je uvijek nemoguće.
Ekstrovertni vuk samotnjak ne stane u jednu riječ.
Bojaninu knjigu možete kupiti na zivotniatelje.com a vaše komentare o istoj i koju ste dozu istine izabrali očekujem na Facebook stranici .