Paja Patak dobio zadatak: Moja porodica

Većina mojih drugarica su imale neke ustaljene navike i obaveze sa roditeljima.

Ručak je tad i tad, okupljanje tu i tu.

(i)Racionalno su se plašile svega; “Ubiće me ako sazna da pušim” sindrom.

Ja od kad znam za sebe znam i za to da  moji roditelji rade. Tata nikada nije bio tipični balkanjeros koji je za ručak morao da ima neku mrtvu životinju plus 24 priloga. Mama nikada nije bila domaćica koja vrijeme provodi samo u svoja četiri zida ili eventualno negdje u mahali. Jeli smo kako je ko gladan, spremalo se kako ko ima vremena. Mama se lomila na poslu, ali nekako uvijek uspijevala da nijedna šolja za kafu ne ostane prljava u sudoperu prije nego li ode na posao, a svaki komad odjeće je uvijek čist, mirisan i opeglan.

Iskreno da vam kažem da nisam sigurna KAKO je sve to ispostiznjavala sa bolesnom svekrvom, relativno malim djetetom, poslom na kom je (pre)često ostajala 12h i na to sve mužem koji je periodično znao da zaglavi s bolnom, išijalgičnom kičmom. Ne znam, ali mislim da ona uopšte ne spava već samo odmara organizam žmirkanjem.

Nismo zajedno doručkovali uz svježe cijeđeni sok od narandže i jedni drugima izjavljivali ljubav na svakih 15 minuta razgovora.

Moji roditelji nikada nisu rekli OVO JE DOBRO i OVO JE LOŠE.

Nikada me nisu forsirali da idem na časove klavira, pjevanja, sport ili nešto četvrto.

Nisu mi davali raspored obaveza ni ciljeve koje trebam ostvariti.

Od obaveza, imala sam jednu – članstvo u biblioteci.

Nismo bili otuđeni jedni od drugih i imali odvojene živote. Dani nisu bili isplanirani i moj roditelji nisu imali neki poseban fond namijenjen samo i isključivo mom fakultetu i građenju karijere.

Roditelji od 20 i kusur godina sa malim djetetom u rukama i plamtećim ratom na leđima. Roditelji koji su zbog istog tog rata i kiše metaka bili rastavljeni na dva kraja države sa planinom kao granicom. Roditelji koji su se pismima dopisivali preko iste te planine da sastave porodicu opet na jedno mjesto I jesu.

U novom, potpuno nepoznatom gradu sa gomilom problema i bez marke u džepu.

“Svoja” porodica koja se nedjeljom razbudi pa iz Sanskog Mosta ode u Travnik na ćevape. Ili na Balkanu, da vidimo  je l’ još tamo gdje smo je ostavili.

Preživjeli smo loše finansijske situacije da bismo uživali nekad kad dođu bolji dani.

Preživjeli smo majkinu pa dedinu smrt.

Moje dvije operacije.

Završila sam srednju školu i niko se nije miješao u izbor fakulteta.

Završila sam fakultet bez da je iko od njih makar malo virnuo  u indeks.

Radovali su se kad sam diplomirala, ali mirno bez previše uzbuđenja.

Valjda nikada nisu u to sumnjali već očekivali, ali niko mi nikada nije rekao baš to; da OČEKUJE.

Uvijek su bili najveći kritičari svega što (u)radim, ali sam imala i još uvijek imam gdje vratiti.

Ne ostavljamo poruke po kući na kojima piše da se volimo, čak to i ne govorimo jer se podrazumijeva.

 “Jesi l’ jela, hoćeš zapaliti, treba li ti ova košulja i imaš li para” su više nego dovoljni jer  znam da su to sublimirane poruke ljubavi.

Na kraju dana se nismo slagali oko puno toga.

Mene su knjige i drugi ljudi koje sam upoznavala tokom života odveli u nekom novom pravcu, ALI

ona sredina na kojoj se nađemo da se slažemo da se ne slažemo pa popijemo kafu i gledamo vijesti – to su roditeljstvo i ljubav.