Close

13/10/2016

Paja Patak dobio zadatak: Moja porodica

O kako dugo nisam mogla da pišem. Riječi nisu htjele da se slažu u rečenice.
Nisam mogla ni da razgovaram, samo da ćutim i čitam. Mrzim letargična stanja koja su, barem kod mene, uvijek najava nervnog sloma i zatišje pred buru. Čak ni tvitovi nisu imali smisla, više su izgledali kao izvještaj na kraju radnog dana.
I vratilo se – vratili se moji prsti, riječi se opet oblikuju u rečenice.

Na ovaj tekst me inspirisao niz događaja u proteklih mjesec dana. Ma čak i više…


Mi nikada nismo bili tipična domaćinska, bosanska porodica.
Većina mojih drugarica a još u vrijeme srednje škole su imale neke ustaljene navike i obaveze sa roditeljima.
Ručak je tad i tad, okupljanje tu i tu.
“Ubiće me ako sazna da pušim” i slično.
Ja od kada znam za sebe, moji roditelji rade. Tata nikada nije bio tipični balkanjeros koji je za ručak morao da ima neku mrtvu životinju plus 24 priloga. Mama nikada nije bila domaćica koja vrijeme provodi samo u svoja četiri zida ili eventualno u mahali. Jeli smo kako je ko gladan, spremalo se kako ko ima vremena. Mama se lomila na poslu i nekako uvijek uspijevala da nijedna šolja za kafu ne stoji prljava u sudoperu i da je svaki dan, svaki komad odjeće čist, mirisan i opeglan. Iskreno da vam kažem, sa bolesnom svekrvom, relativno malim djetetom, poslom koji je trajao i po 12h i mužem – ne znam kako je stizala. Slutim da se nije naspavala nikako posljednjih 25 godina.
Mi nikada nismo bili ni tipična europska porodica.
Nismo zajedno doručkovali i jedni drugima izjavljivali ljubav.
Meni roditelji nikada nisu rekli OVO JE DOBRO – OVO JE LOŠE.
Nikada me nisu forsirali da idem na časove klavira, pjevanja, sport ili nešto četvrto.
Nisu mi davali raspored obaveza ni ciljeve koje trebam ostvariti.
Od obaveza, imala sam jednu – članstvo u biblioteci.
Mi nikada nismo bili ni tipična američka, filmska porodica.
Nismo bili otuđeni jedni od drugih i imali emotivno odvojene živote. Dani nisu bili isplanirani i moj roditelji nisu imali nikakav fond namijenjen samo i isključivo mom fakultetu i građenju karijere.
Mi smo uvijek bili sebi svojstvena porodica.
Roditelji od 20 i kusur godina sa malim djetetom u rukama i plamtećim ratom na leđima. Roditelji koji su zbog istog tog rata i kiše metaka bili rastavljeni na dva kraja države sa planinom kao granicom. Roditelji koji su se pismima dopisivali preko iste te planine, da sastave porodicu. I jesu. U novom, potpuno nepoznatom gradu sa gomilom problema i bez marke u džepu.
Sebi svojstvena porodica koja se nedjeljom razbudi pa iz Sanskog Mosta ode u Travnik na ćevape. Ili na Balkanu, da vidimo samo je l’ još tamo gdje smo je ostavili. Preživjeli smo loše finansijske situacije da bi uživali kad dođu bolji dani. Preživjeli majkinu,  a zatim i dedinu smrt. Moje dvije operacije.
Završila sam srednju školu – niko se nije miješao u odabir fakulteta.
Završila sam fakultet bez da je iko od njih ikada zavirio u index.
Radovali su se kad sam diplomirala, ali mirno, bez previše uzbuđenja.
Valjda nikada nisu u to ni sumnjali i duboko u sebi su očekivali, ali niko mi nikada nije rekao da od mene nešto očekuje. Možda i jesu – ko zna? Možda sam i razočarala, ali mi to nisu dali do znanja.
Uvijek su bili najveći kritičari svega što uradim, ali sam uvijek imala kome da se vratim.
Ne ostavljamo poruke po kući na kojima piše da se volimo, čak i ne govorimo, to valjda se to podrazumjeva.
Ali, “jesi l’ jela, hoćeš zapaliti, treba li ti ova košulja i imaš li para” su sasvim dovoljno.
Duboko u sebi znam da su to sublimirane poruke ljubavi.
apsolventsko1
Na kraju dana, nikada se nismo složili oko nečeg.
Mene su knjige i drugi ljudi koje sam upoznavala tokom života odveli u nekom drugom pravcu, ili kako ja to volim reći, LIJEVO.
Oni su ostali DESNO.
Ona sredina na kojoj se nađemo pa popijemo kafu dok gledamo vijesti – to je roditeljstvo.
apsolventsko2
*posvećeno tati i mami*

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *