Close

18/01/2019

Paja Patak dobio zadatak: Moja porodica – 2019 update

Huuh, malo sam se iznenadila kad sam vidjela datum objave ovog teksta. Jako dobro se sjećam kad i kako sam ga pisala i nekako mi ovih dana došlo da napišem opet nešto na istu temu. Tako je, ili me okine ili ne okine, ili zavrne želudac ili ne zavrne a nešto jeste i samo sam htjela zbrkane misliti ubaciti u rečenice i napisati update verziju.

Te, dvije i šesnaeste kad sam ga pisala napisan je u kancelariji, na papir, grafitnom olovkom. Sjećam se da sam to jutro imala, tad još jedan u nizu napada panike ali sam ga prvi put uspješno ishendalala bez previše drame i da iko primjeti. Tad me spasio komad papira i grafitna olovka; i više nikad.

Iako se u tom trenutku u mojoj glavi život raspadao na proste faktore to nije bilo ni kap u moru onog što me dočekalo naredne godine. Ali, nisam mogla da znam šta me čeka jer da jesam…Ah, ništa ništa, da to ide tako bilo bi lijepo.


Ja sam (od)uvijek bila razmaženo derište i tatino dijete. Jeste, učila sam i radila onoliko koliko mogu ali sam uvijek bila jedinica i mezimče. Nemojte shvatiti pogrešno, nisu meni roditelji dozvoljavali baš SVE i KAD mi padne na pamet ali jesu podržavali. Uvijek su savjetovali da uradim nešto “za moje dobro” a ja uvijek išla suprotno i slušala sebe.

Padala sam.

Padala sam baš puno i to samo zato jer ih nisam (po) slušala ali miran san i savjest brišu more isplakanih suza. Ovo razmaženo derište se lakše borilo za sebe jer je znalo da ima gdje i kome da se vrati. Nećemo se lagati, mnogo je lakše kad znaš da imaš nekog ko te čuva nego kad si sam a ja sam uporno srljala i htjela samoću i samostalnost. Ne sjećam se da smo se IKAD složili oko nečeg i mislim da nema veće kazne od Blizanca za jednog Raka i Djevicu.

Kako su se pomirili sa tim da ću uvijek biti na svoju ruku – ne znam.

Kako su uspjeli zadržati i gram pameti nakon svega – to isto ne znam.

Da li imam najbolje roditelje na svijetu i da li sam ludo srećna bez obzira na sranja koja nas svakodnevno peru – APSOLUTNO DA!

Dvije i šesnaeste su svi problemi izgledali kao najveći na svijetu, u mojoj ali i u njihovim glavama. Dijete koje ne zna a misli i hoće da zna. Dijete koje ne shvata da je roditeljski savjet iskren i ma koliko se činio pogrešan, uvijek je iz najbolje namjere. Ja sam uvijek bila nasvojuruku Blizančica a oni u agoniji i raskoraku između tog što mi žele pomoći i činjenice da me treba pustiti da padnem da bih naučila. Puštali su, iz i zbog ljubavi. Puštali su da da bih naučila na vlastitoj koži a ja greške nastavljala da ponavljam. Svi problemi te godine nisu ni blizu onom što je uslijedilo.

Te kobne 2017 godine sve što je izgledalo kao najveći problem na svijetu pada u vodu onda kad ti neko kaže da umireš. Sav strah ovog svijeta nije u očima onog koji umire već u roditeljskim. Ja sam prestala da se plašim, u tom trenutku sam željela samo da prestane da boli ali više od tog bola je bolio pogled u tatine i mamine oči. To više nisu bile oči i nisu bili pogledi, to su bile rupe (pre)pune straha. Ja sam samo željela da prestane agonija. Ja sam željela da zaspim…


Mala digresija na temu: kad vam neko kaže da možete da umrete svakog trenutka ne doživljavate to. Barem ja nisam jer smrt za mene nije bila opcija. Smrt kao takvu mogu da shvatim i podnesem samo kad je neko drugi u pitanju, nikako ja.

Ne može.


Mi nikad nismo bili tipična porodica jer tipičnost nije u modi. Veliki i pravi problemi se uvijek rješavaju u hodu, oko malih se brinemo i dramimo. Tragediju ne doživljavamo tragično baš kao što ni oko lijepih stvari ne cirkusarimo. Moja Paja Patak porodica nema ustaljen termin ručka, naviku odlaska na ljetovanje i zimovanje i pravila kojih se treba strogo držati. Jedno jedino pravilo je da jedno o drugima znamo sve. Ovi Paja Patkovi žive nekako drugačije i za sebe. Tragedije rješavaju smijehom i hranom a vesele se umjereno i uz dozu straha i poštovanja. Jest’ se malo uvukao onaj balkanski “da ne čuje zlo” ali valjda nas je zlo toliko puta klepkalo da je i opravdano.

I ništa se nije mijenjalo u ove 2-3 godine od teksta koji sam napisala. Ostali smo isti – drugačiji i za sebe.

Sve je ostalo isto a opet drugačije. Ja malo starija i pametnija, oni i dalje tu za mene da podrže čak i kad znaju da je pogrešno. Znaju da jeste ali i da neću naučiti ako ne (do)puste da dobijem po glavi.

Sve je ostalo isto, oni desno ja lijevo a nađemo se na sredini, uz metar čokolade, kafu i dnevnik.

Sve je ostalo isto, zaštitna mreža da sačuva kad padnem sa šljive ili oblaka.  

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *