Close

14/12/2017

ONA koja je otišla

Beskonačno davanje šansi kao odraz vlastite nemoći.

Da sam pametna kao što nisam, ovu bih rečenicu ispisala na svakom djeliću stana da me redovno sječe, ujutro kad progledam i uveče kad krenem na spavanje.

Ja sam Maja, ONA koja uvijek traži kompromis i pokušava da pronađe dogovor. ONA koja ide na svoju štetu da ugodi drugima. ONA koja trpi do zadnjeg pa lupi glavom u najbliži zid i kaže dosta. ONA koja se iz dana u dan trudi ne biti slaba i nemoćna već ONA koja se otvara i traži snagu u tom. ONA koja više ne trpi.

Da, ja sam Maja i dugo mi je trebalo da shvatim da postoji psihičko zlostavljanje u vezi i da sam bila žrtva istog ali isto tako sam ONA koja to više nije i koja neće biti.


Svi se mi zaljubimo, ono ludo i iskreno do kosti pa to traje dan, sedmicu, mjesec, godinu ili više njih.

Svako od nas u životu doživi onu jednu pravu i iskrenu ljubav. Onu od koje srce lupa i brzo i sporo u isto vrijeme, kao predinfarktno stanje. Neki tu ljubav (do)žive, neki prožive a neki nikad ne prežive je je u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Da, prava ljubav može da ne o(p)stane cijeli život – život može da ide dalje a može i da stane, u zavisnosti od toga koliko ti jako lupa srce i hoće li iskočiti pogledom u oči te osobe.

Ja sam u životu imala jednu pravu i veliku ljubav, onu koja nastavi da tinja i ne prolazi. Onu koja ne ostavlja prostor za neku novu i sve poslije tog je bilo traženje sebe u pogrešnim ljudima. Onu ljubav zbog koje se, sa nekim drugim nađeš u situaciji za koju si odgovorno tvrdila da se neće nikad desiti. Barem ne tebi.

Uvijek sam bila jedna od onih koja stane na crtu da kaže JA TO SEBI NIKAD NE BIH DOZVOLILA. A onda jesam. Dozvolila sam sebi negledanje vlastitim očima i slušala sam tuđim ušima. Nisam više bila spremna na dogovor, zaboravila sam na pronalaženje kompromisa i predala sve svoje u tuđe ruke. Odrekla sam se sebe.

Tad nisam znala da je to što mi se dešava zlostavljanje, jer nije bilo fizičko. Tad sam to posmatrala potpuno drugačije i “normalno”. Tad mi je to izgledalo kao dogovor u kom “ja malo popustim” ali sad znam da nije.

Jeste li znali da uvrede, ponižavanje i omalovažavanje za ono što jeste i što radite nisu veza u krizi već zlostavljanje? Jeste li svjesne da nije u redu osjećati se ponizno i nedovoljno dobro?

Depresivno? Anksiozno? Znate li da nema ni N od normalnog da vam neko po cijeli dan sugeriše šta ćete obući, šta bi moglo a šta ne da se dopadne njemu i njegovoj okolini?!

Imate li odgovor na neko od ovih ili novih pitanja koja ću da povučem? Vjerujem da ne, jer ko pronađe odgovor pronašao je i unutrašnju snagu da ode od zlostavljača. Izgovorena riječ može da boli više od metka i izazove veću tragediju a ne može da se vrati. Jednom kad kažeš, to ostaje. Ali jednom kad te neko uvrijedi do suza okriviš PMS i daljinu. Druga uvreda već manje boli, treću više ne znaš zašto dobijaš a nakon sedme prestaneš to doživljavati kao nešto sa negativnom konotacijom. Onda prestane da vrijeđa na vidno već polako, svakodnevno ispušta otrov u vene i prije nego se snađeš sasvim je normalno raditi ono što on voli, kad on hoće, gdje hoće i koliko hoće. Prije nego se okreneš sve što radiš je bezvrijedno i besmisleno. Prespavaš jednu ili dvije noći i bude ti loše, riječi te tjeraju na povraćanje ali ne znaš da je to zlostavljanje već je “imao loš dan”.

Beskonačno davanje šansi kao odraz vlastite nemoći.

Tu je već neko vrijeme. A i bilo nam je stvarno fino prije, ovo je sad naišla neka kriza, svima se to desi. Nije mislio to reći, izletilo mu ali odlučio je tražiti izvinjenje. Opet. Još jednom, ipak čovjek koji je spreman priznati grešku zaslužuje još jednu šansu. Pa još jednu. Ne, ne misli tako, već je jednom objasnio. I još jednom. Svaki dan objašnjava zašto je on i sve njegovo bolje i da moje ne postoji. Svaki dan slušam kako pogrešno hodam i dišem, kako sam naivna i glupa i da je on tu da mi pomogne i ukaže na propuste jer mi želi najbolje. Uvijek i u svakoj situaciji mi želi toliko dobro da ne sluša bilo šta i bilo koga osim sebe. Toliko mi želi dobro da su suze pred spavanje postale uobičajna pojava, jer, on voli i zna šta treba.

Beskonačno davanje šansi kao odraz vlastite nemoći

On počinje da voli sve više i više a kako raste ljubav tako raste vrijeđanje i omalovažavanje. Pljuvanje svega što sam ikad bila i jesam, obezvrijeđivanje svakog elementa u životu. Onda zaboli i fizički jer radi ono što sam rekla da ne volim. Ali on voli više i bolje, on zna, ja ne.

I onda u silini njegove ljubavi, a najviše prema samom sebi, shvatiš da ti ne treba. Meni nije. Nisu mi trebale suze za svaku izgovorenu i meni upućenu riječ. Nisu mi trebale protresle ruke svaki put kad pišem poruku da mi se spava a da on preispituje da li ću zaista da spavam ili radim nešto drugo. Nisu mi trebali dani usmjereni ka iščekivanju noći u kojoj će da kasni i pronađe način da ja za to budem kriva.

Nisu mi trebale noći u kojima mi se donja usna tresla dok sam izgovarala sve što mislim i osjećam jer sam znala da to niko ne čuje i da će biti gore. Nije mi trebao osjećaj krivice za sve što se dešava. Nije mi trebala prva uvreda jer je put nakon nje bio izvjestan.

Ja sam ONA koja zna da izgovorena riječ boli. ONA koja je iz dana u dan proživljavala strah da li reći ono što misli i želi ili da prećuti(m).

ONA koja je to bila i odlučila da više neće biti. Sad sam ONA koja ne zna šta hoće jer je takva i ONA koju ne plaše telefonski pozivi i poruke nakon što napiše poruku da joj se spava. Sad sam ONA koja se ne libi reći šta misli jer se ne plaši reakcije.

ONA koja misli, voli, moli, i postoji samo onako kako ona hoće. Sad sam ONA koja dugo nisam bila.

*tekst napisan u okviru projekta „Isključimo nasilje – Mediji protiv nasilja nad ženama“, koji realizuje udruženje BH novinari uz podršku UN Women ureda u BiH i Švedske međunarodne agencije za razvoj i saradnju (Sida)*

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *