Mislim da sam nekad i negdje pročitala da je nedjelja za većinu ljudi najdepresivniji dan u sedmici.
Valjda zbog tog što se svi nekako pripremaju za novu radnu sedmicu, vikend uvijek traje prekratko i to…
Ja ne volim srijedu. Od srijede mi je muka. Nekako na pola sedmice, ni tamo ni ovamo a i posljednjih godina se dešavalo da nekako baš na te srijede budu sranja.
Danas je nedjelja. Sunčana. U gradu koji volim i mrzim najviše na svijetu.
Nedjelja u Banjaluci sa laptopom i nekim recikliranim fotografijama za novi post jer je greota da ih ne objavim. Prije cca 20ak dana drugarica i ja smo imale vikend posjetu Beogradu: neko na more, nas dvije u Beograd. A onda u povratku kući, umjesto na autoput, odlučile se za malo duži put, da lijepo potgram lafete ali uživam u ljepotama Srbije i BiH. Haa ha 🙂
Elem, kako nam je bilo usputno, svratile smo u etno selo “Stanišići”. Do tog dana nikad prije nisam bila i osim što je ugodno okruženje za fotkanje, ništa posebno. Solidna kafa i obilat voćni preliv na panakoti. Čini mi se da je sve tamo više izvikano nego što zaista može nešto posebno da se vidi i doživi. Vode i labudova na svakom ćošku.
Volim da zavirim svuda i rado bih prešla svaki kutak ove države, od najboljeg do najgoreg jer da bi više volio i cijenio ono što imaš moraš to dobro da upoznaš samo se malo plašim da ću vidjeti više lošeg nego dobrog. A to nije inspirativno…
Ne mogu reći da su fotografije planirane, više spontane – kad smo već tu, zašto ne iskoristiti?
Da, ja šljokice nosim u putu od Beograda do Banjaluke na 30 stepeni, u sred bijela dana. Jer su mi se nosile. Samo je sako bio suvišan na toj temperaturi i sparini ali kako bi rekla SJP: “THIS IS AN OUTFIT”.