Close

07/02/2019

(ne)Znam?! – IV dio

OK, ako nastavim ovim tempom pisanja završiću sa knjigom. Jedan po jedan, svaki put kad me stegne u prstima ili zabole leđa kao da neko aktivira pisalicu u meni koja samo hoće da tipka i tipka i tipka…

Možda bih i pričala na ovu temu kad bih imala kome ali nemam. One koje to zaista zanima a to su mama i tata sve su proživjeli i njima do priče nije, oni su bili tu da sve vide i dožive sa mnom. Ostali koji kažu da ih zanima nije tako, smore se nakon prvih sedam minuta. A sedam minuta nije dovoljno za svaki detalj koji bih rekla naglas, samo da izađe iz mene. Sedam minuta ne pokrije ni 1% onog što me čupa i što vrišti da se izgovori.

Zato se aktivirala pisalica, ovdje mogu jer ne silim na čitanje a opet je nekako izašlo i otišlo iz mene…


Sa svakom progutanom tabletom ja shvatim da sedam minuta nije dovoljno da ispričam nekom šta me to još uvijek boli. Nije dovoljno a mogla sam i za manje da umrem. Eh da, umiranje, do tog dijela još uvijek nisam došla a ovo je već četvrti tekst na temu. U OVOM nisam mogla nastaviti… Neka knedla mi je stajala u grlu kad god sam htjela nastaviti. Gušilo me kao što sad guši, negdje na pola, ni gore ni dole. Niti da ostane da me jede niti da izađe jer boli i tako.

Pozitivna strana nastavka ove priče je da sam pokretna, drugi operativni zahvat u deset godina je prošao dobro. Obamrlost i oduzetost je bila neugodna i neobjašanjiva. Kao i ostatak ove priče…

Nakon šok sobe prebacili su me u “ležeću” . Ne volim govoriti “bolesnička soba” iako to i jeste. U toj “ležećoj” sam se nagledala svega. Od mladih do starih, od hernija i stabilizacija do lomova kičme koji više nisu ni operativni. U toj sobi sam se nagledala života pa možda ni “ležeća” nije dobar izraz koliko je to bila “životna” soba. Zaista, ŽIVOTNA. Teška životna. Dok sam živa neću zaboraviti te ljude, te žene koje su se samo smjenjivale. Dolazile i odlazile. One odlaze a ja ostajem. Dvije priče su mi se posebno urezale u sjećanje; gospođa kojoj je dio hrskavice nekom čudnom Božijom voljom dospio u mokraćnu bešiku i napravio takvo sranje da joj zbog infekcije nisu smjeli raditi zahvat na kičmi pa je u međuvremenu, dok su joj liječili infekciju fasovala to da pršljenovi srastu, pojedu živce i oduzmu joj noge. Kad god sam proklinjala sudbinu što sa 25 ležim polupokretna ravnala sam to šamarčinom i govorila da može i gore.

Ma može, UVIJEK MOŽE GORE ali može i bolje jebemu miša. Može stvarno, znam da može samo to bolje nikako da dođe do mene.

Kolanje trodona krvotokom je SJAJNO, odmah da vam kažem. Stvarno jeste. Osjećaj je kao da… ma kao da ništa. Sve super, ne boli, ide kao da se ništa nije desilo. Osjećaj kad isti taj trodon prestaje da djeluje je otvaranje vrata pakla i to otvorenim dlanom, dobro da (s)prži. Trodon može da sakrije fizičku bol ali ne (o)tjera osjećaj straha.

Prvih 48h sam spavala ili spavala. Ili spavala. Pokušali su da me dignu ali nije išlo, držala sam se katetera da ne moram da se dižem da piškim i spavala. I onda su prestali da me dopinguju, oteli kateter a ja sam mudro pijuckala malo po malo ono koliko mi je trebalo. Dolijala sam i stanju menstruacije, sve ležeći i bez pomjeranja. Ni jedan jedini centimetar, iz udobnosti jednog položaja. Sad kad bi mi neko rekao da ponovim te poteze ne znam da bih mogla. Istegla sam ruke kao Popajeva Oliva tih 48h. Ali, dođe i treća noć a ja moram da piškim. Moram pa moram. Moram a znam da će mi reći da ustanem. Nisam bila psihički spremna za napuštaje ugodnog i “sigurnog” položaja. Barem ne ako mama i tata nisu pored mene.

Moram. Vjerujte mi da sam u jednom trenuku razmišljala da zatvorim oči, o(t)pustim sav osjećaj srama i jednostavno kažem “morala sam u krevet” ALI mi je palo na pamet da će i tad morati da me dignu. Neš majci, nema načina.


Mrkla noć, svi spavaju, muva se ne čuje a meni varnice pred očima.

Zuja. Zovi sestru da dođe i vodi do WCa. U ovom slučaju nije seka nego bato. Molim te, ako ovo ikad pročitaš i prepoznaš se shvati da nije bilo do tebe, samo si radio svoj posao.

Iz potpuno ravnog položaja uhvatila sam se za uzglavlje bolničkog kreveta i milimetar po milimetar počela sam da se povlačim. Objasnili su mi kako prvo i generalno pravilno ustajanje treba da izgleda. OK, sad sam u poluležećem položaju na leđima, treba da se okrenem na bok i “iz cuga” uspravim u stranu držeći leđa gore a noge spuštajući na pod da se na njih oslonim jer ne smijem da sjednem i stvorim pritisak na donji dio leđa. Važi. Znam. Teorija je tu, u malom prstu.

Pridigla sam se, okrenula na bok i spremna sam da se podignem. Zuja. Zuja i bato.

Mrkla je noć, svi spavaju, čak nema hrkanja. Iz položaja na leđima sam uspjela da se okrenem na desni bok. Trajalo je (pre)dugo.

On ulazi u sobu ne paleći svjetlo da ne bi probudio ostale i izazvao pometnju, prilazi krevetu i šapuće da pita šta je bilo.

“Ja moram u WC. Stvarno moram.”

Dobro Majo, moraš, pa to je normalno. Zavlači mi ruku s desne strane, pod rebra. Ja sad treba da upotrijebim moć mišića, pameti i pokretljivosti i da se jednostavno dignem. Da, jednostavno. On strpljiv a ja se tresem kao Banjaluka ’69.

“Ajde Majice, osloniš se na lakat i podigneš trup. Nemoj polako, nemoj da se cimaš, moraš odjednom. I nemoj da sjedaš, molim te, sve ćemo pokvariti”

Važi.

U glavi imam jasno razrađen scenario kako će to sve izgleda. Lakat, on podupre sa strane i pruži oslonac, noge su na podu, ustala sam i hodam. Hodam pa piškim.

Savijam ruku da težinu gornjeg dijela tijela prebacim na lakat. Milimetar po milimetar tražim pravi položaj. Osjećam da pritisak s leđa polako prelazi na ruku. Odigla sam sam se nekoliko centimetara od postelje, lakat stoički izdržava. Dobro, sad samo treba da ga skroz savijem, fiksiram i cimnem se iz cuga. Da, ko bi rekao da samo odizanje može da bude tako komplikovano a svakodevno se krećemo. Meni je, u tom trenutku djelovalo kao kvantna fizika i uz bezbroj kalkulacija i preračunavanja sam namještala lakat desne ruke. Ma samo da mi je da se dignem, lako ću dalje.

Strah može da parališe više od bola. Strah, tad a i sad znam da je to bio strah i ja ga se ne stidim. Nije sramota plašiti se nečeg. Ja jesam, plašila sam se pokreta. Plašila sam se neimanja kontrole nad vlastitim tijelom jer me izdavalo, iz trenutka u trenutak. Nemam fizičke snage da kontrolišem svoje tijelo a ni psihičke da se prepustim tuđim rukama.

Trajalo je (pre)dugo, potpuno razumijem čovjeka kom je u nekom trenutku došla do grla borba sa razmaženim djevojčurkom koji odbija da posluša savjet. Naredbu.

Postavila sam lakat i u glavi imam snage. Šapućem mu da ćemo ići na tri; mislila sam da kažem i TRI i da krene dizanje. Nisam mu objasnila NE POSLIJE DVA VEĆ KAD KAŽEM TRI. Nismo se razumjeli.

1, 2 – MUK! Nema tri.

Thorov čekić me zveknuo u potiljak pa nastavio da udara u leđa. Još nisu izmislili riječi koje bi opisale tu bol. Sva bol ovog svijeta i univerzuma je udarila u moja leđa.

1, 2 – JAUK! Nema tri.

Nisam dočekala tri jer mi se zacrnilo pred očima a ona vrelina koju sam osjetila dok sam hvatala ručku vrata pakla se preselila u oči. To nisu suze, to je lava pakla koja teče. Iz nesvijesti me probudio vlastiti jauk. Probudila sam i Thora i podzemlje i drugi univerzum.

Crno, crno, crno, samo crno i vrelina u očima. Samo crno.

Odjednom su se upalila sva svjetla na odjelu, ljudi se bude, viču, pitaju šta se dešava, medicinske sestre letaju oko mene kao vile, onog bate nema a ja i dalje jaučem. To sad više nije jauk nego krik. Ne znam u kom sam položaju, da li sjedim, ležim, (pro)padam. KRIK. Još jedan pa još jedan pa još jedan.

Ne znam kako mi se peškir našao u ustima ali ga pregrizam i nastavljam sa jaukanjem. Na boku sam jer povratak u ležeći položaj na leđa ne dolazi u obzir. Grizem i čupam peškir u ustima, mlatim slobodnom rukom oko sebe samo da me niko ne dodiruje. Na boku sam i pokušavaju da me vrate u položaj na leđa bez krivljenja da ne počupaju ranu.

Između krika i jauka je crnilo ali me i dalje ne ostavljaju na miru, i dalje osjetim ruke na sebi i oko sebe. Padam u nesvijest, dozivam se pa padam opet pa se dozivam. Jastuk je mokar od plača ALI I DALJE ME DIRAJU.

Opet crnilo i ovaj put ostajem u njemu jer više nemam ni jedan jedini atom snage da se borim za svjetlo…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *