Napisala sam prvo OVAJ pa OVAJ a onda se mudrac zanio u piskaranju pa ide i treći tekst.
Imam jednu stvarno lijepu crnu košulju. Odnosno, imala sam jednu lijepu crnu košulju. Stvarno je lijepa, nije mnogo strukirana, kvalitetan pamuk ali svaki put kad je obučem, kragna me ubija. I onda ja to tako trpim po cijeli Božiji dan; to grebe, bode, smeta, puder se na nju oslikava jer je visoka kragna i na kraju dana koliko god bila lijepa, više mi je izazvala muke.
Više nemam tu lijepu crnu košulju jer sam je jutros bacila u kantu za smeće. Ne, nisam je proslijedila dalje nekom jer bi se i taj neko patio, nisam je ostavila da mi služi kao ukras jer je lijepa već sam je bacila. Nebitno koliko lijepa bila, ne vrijedi patnje koju uzrokuje.
Jedna jako lijepa crna košulja koja ide baš na sve i uz sve je neslavno završila u smeću i više se neće vratiti u moj život.
Džaba sva ljepota ovog svijeta za tuđe oči ako nije za mene i za moje.
U posljednjih nekoliko godina sam pisala o svemu i svačemu, malo teške malo lagane teme. Ima nekih tekstova na koje plačem i danas kad ih pročitam i za koje se tačno sjećam kako su nastali… Sjećam se svakog slova i udarca o tastaturu, sjećam se ringišpila u glavi, pritiska u prsima, ljudi oko mene. Sjećam se svega, samo, kad to danas čitam djeluje nestvarno. Nekad se (za)pitam kako ja tako sklopim rečenice.
I to je jedan od razloga zašto volim i ne dam ovaj blog; zato što je ovo moj virtuelni dnevnik, moje utočište i bijeg, moj podsjetnik na dobro i loše. Hvala nebesima i internetima pa ga imam, čini mi se da ne bih bila cijela bez ovog malog kutka internetskog neba. Možda izgleda ludo ali ovo kuckanje mi je nekad sve. Ono što mogu da napišem, često ne mogu da izgovorim i pored silne volje i želje, riječi nekad idu samo da ih otipkam.
godine sam napokon, nakon višemjesečne agonije i bola stigla u Tuzlu. Tačnije, UKC Tuzla, odjel Ortopedije. Dobila sam termin za operaciju. Drugi operativni zahvat na kičmi u 10 godina. Diskushernija. Prvi put ekstruzija, drugi protruzija.
Napokon sam “došla na red”, napokon će neko da me riješi muke.
Napokon ću prestati da hodam kao upitnik. I taj dan sam puzala po hodnicima kliničkog centra, od prijemnice do odjela pa od sobe do sobe. Ja sam došla na vrijeme ali neko nije otišao na vrijeme pa da pričekam. U sobi za prijem djece. Privremeno. Moje pidžame i ja. Moja nada u bolje prekosutra jer je sutra operacija. Nekoliko sati kasnije, smjestili su me u sobu. Opet privremeno, nešto im se eto zanedalo. Ma nema veze, tu sam, važno je da sam tu i da sam sutra na programu i da će prekosutra sve biti bolje. Opet ću biti uzvičnik a ne upitnik! Opet ću biti Maja. Svakako sam ja Maja samo me ovo sve malo pauziralo pa kad doktor riješi taj problem stisnem play i to je to.
Puzala sam hodnicima odjela Ortopedije do prljavog WCa, skinula šminku, umila se, spremila pidžamu. Vučem i sebe i ovu nogu koja ne radi, vučem nesesere i usput nasmijavam sve redom jer su vrata soba otvorena a ja ne mogu a da ne zavirim u svaku.
I tako, razmišljam o muzici i Laninoj guzici dok se prvi put susrećem sa kateterom. Na prvoj operaciji tog nije bilo a sestre se snebivaju na “neprofesionalnost i propust” jer sam im to ispričala. Aha, važi, ta njihova profesionalnost i stručnost su kasnije izašli na vidjelo ali o tom malo kasnije.
Nije ugodno ali ako ćete da budem iskrena, nije ni bauk. Odnosno, meni nije jer sam do tad već preživjela i proživjela toliko tog da mi je postaavljanje katetera bilo kao reći nekom dobro jutro i laku noć.
Oho, nije dobro. Šta nije dobro? Menstruacija.
PA KAKO? Ne znam gospođo draga kako, nije trebalo ali jeste. ŠTA ĆEMO SAD? Ne znam, konsultovaćemo se sa glavnom sestrom. Glavna sestra, izvjesna T čije ime neću spominjati iako mi se želudac od muke okrene kad se samo sjetim mi šapuće kako je bolje da ćutim i nikom ne govorim šta se desilo jer ako kažem skinuće me s programa a onda je veliko pitanje kad ću opet doći na red i dobiti termin. Ja ne znam šta to znači ili ne znači ali ćutim. Ćutim jer više ne mogu da podnesem ono čupanje i vuču po leđima. Ćutim jer smatram da ona zna.
Znala je. Znala je šta to znači ali je nije bilo briga. Odbila je činjenicu da će djevojku od 20 i kusur ljeta sutra poslati na operacioni sto pod menstrualnim ciklusom ali nije se libila ni tražiti ni prihvatiti “ono ispod stola”. Ali zato jeste odlučila prećutati šta se desilo. Da, ne bježim od tog da je greška podrivati i davati mito ali vjerujte mi, kad boli i kad si izgubljen a imaš pare to ti dođe kao utješno i prelazno rješenje jer misliš da će ti neko makar pokazati kojim putem trebaš prema svjetlu. Ne opravdavam se, greška je. Ogromna. Za života neću halaliti nijednu paru a ni podijeljeni komad čokolade. Neću. Neću da kletem ali neću ni halaliti.
Moraš ujutro poraniti jer je vizita a kad je vizita sve mora da bude po PeEsu. Nek su plahte zategnute, jebeš pacijenta ispod njih, to je manje važno, važno je da bijele doktroske kute prošetaju od sobe do sobe. U jednom trenutku shvatim da se stvarno više ne plašim iako ispod te bijele plahte vučem ćošak pidžame i ako još malo pritegnem, potrgaću. Odvoze me do hodnika koji vodi u operacionu salu.
Sad se već tresem, da li od straha, uzbuđenja ili je zaista toliko hladno – odgovor na to pitanje nemam. Ostajem bez pidžame u manje od 15 sekundi, dvije sestre čupaju sve sa mene, brzinski omotavaju zavoj oko nogu i to na opasku jedne “zaboravili smo noge da podvežemo”. Meni sve zvoni u glavi ali i dalje čujem “nemoj reći da si dobila”. I onda taj hodnik prazan, ja sama na hladnom stolom pokrivena plahtom. Onom ružnom, zelenom. Ajde, bolje i zelena nego bijela, bijela mi je uvijek nekako znak da je došlo vrijeme za oprost. Sama, bez ono malo pidžame da je stisnem prstima. Nema veze, nema pidžame, ima plahta.
Tih nekoliko sekundi ili minuta izgledaju kao ona scena iz Matrixa, sve se vrti – slike, brojevi, lica. Možda je strah, možda prirodni odbrambeni mehanizam, možda nasluta šta će biti. Trudim se smijati u sali iako je baš baš hladno ali ja i dalje razgovaram. Znam da sam lupala, riječi iz glave su pljuštale jer tako se glumi hrabrost kad nisi hrabar. Sjećam se kako sam anesteziologu rekla da liči na mog bivšeg momka. Igrom slučaja, isti taj bivši momak i radi na UKCu. Dobro je pa nisam lupila “OTKUD TI, PA NISI TI ANESTEZIOLOG”. Između ostalog, u tih par minuta smo se dotakli i mojih tetovaža, bloga, fotkanja i onda sam nestala.
I sad osjetim to nestajanje i od svih ružnih osjećaja, taj ulazi u top pet. Kao da se gušiš a ne gušiš. Gubiš tlo i nestaješ, propadaš… a onda crnilo. Zanimljivo je da ne sanjaš, odnosno, barem ja nisam. Sjećam se samo jednog jedinog trenutku prije šok sobe a to je da sam na stomaku i da neko galami. To je sve.
Probudila me neka toplota po cijelom tijelu, od glave do pete, izbija iz očiju i vuče se do tabana. Pokrivena bijelim jorganom, u obe ruke cijevčice.
Kukovi lijevo – ne ide.
Kukovi desno – ne ide.
Noge ne vidim i ne osjetim. Samo zidovi i hrpa praznih kreveta oko mene. Prva pomisao u tom trenutku je bila da da li sam živa, ako jesam, da li sam (ne)pokretna. I dalje ne mogu da se pomjerim a vrućina me ubija, kao da se kuvam i da nešto hoda po meni. Opet pogledam lijevo, desno, ispred sebe i nigdje nikog. Ja sama. Sablasna tišina, skoro pa da čujem kako ova infuzija iskapava i hoda po meni. Ne mogu ni lijevo ni desno, ničim osim očima. JBT DA LI SAM NEPOKRETNA??
U prostoriju ulazi sestra, skida jorgan sa mene, hvata za obraze, nešto mrmlja ali ja i dalje ne osjetim noge.
“Možete li mi molim vas dodati telefon i vratiti pirsing u jezik?” i tu se nasmije.
“Mico, pa je li tebi baš sad do tog na jeziku? Mogu, evo, rekla je meni mama da će to po buđenju najviše da te nasekira. E budalice jedna. Može pirsing, može mobitel, evo vidi, i cvijeće su ti donijeli a čekamo te već satima da se probudiš. Eno njih vani, sad ću im reći da si tu. Jesi ti dobro?”
Ma šta dobro koji kurac NOGE NE OSJETIM i najradije bih vrisnula ali ne mogu, vruće mi je.
“Meni je vruće. A gdje su mi tata i mama? Što ne mogu da se pomjerim?”
Kako sam joj rekla da ne mogu da se pomjerim, tako je i ona pobijelila kao onaj jorgan na meni. Uzima nešto u ruku, skida jorgan sa mene a sa njim i svu onu paklenu vrućinu i ide prema tabanima. Ja donekle i vidim da ona nešto radi ali noge i dalje ne osjetim. Izlazi iz sobe. To je to, nepokretna sam.
Možda bih i plakala ali zvoni mi telefon. Moji stoje ispred šok sobe jer ne mogu ući a sestra se vraća sa nekom injekcijom i gazom koju stavlja na čelo a injekciju ubada u bocu infuzije. Opet toplo.
Nepokretna sam, taman još da me skuvaju i bace lavovima za ručak.
:nastaviće se nekom drugom prilikom jer autorka nije dovoljno psihički stabilna da nastavi (pre)priča(va)nje…