Close

10/12/2018

(ne)Znam?! – II dio

OVAJ tekst je trebao da bude jedan baš, baš dugi u kom sam planirala da se ispišem i istresem sve što me muči. Iskreno, znala  sam da će neko da pročita ali nisam se ni nadala koliko ću povratnih komentara i poruka da dobijem.

Pozitivnih, empatičnih i poruka podrške. Makar i tako da je neko pročitao.

Meni je lakše kad pišem, tako ne obavezujem nekog da svoje vrijeme odvoji i da me sluša već ako hoće – može, a ako ne želi, nema veze. U svakom slučaju, ne mogu i ne želim da (pre)stanem jer mi je lakše. Donekle. Malo.

Zlo odjednom, sreća pomalo

Znam da je ovo narodna umotvorina ali ja se ne sjećam kad i od koga sam je prvi put čula ali se ispostavilo da je zaista tako. Kad je dobro, ide na kašičicu, kad je loše, zblebaće te sve odjednom. Kako je vrijeme odmicalo ja sam tu svoju operaciju kičme doživljavala sve neozbiljnije i neozbiljnije. Od spavanja na lošim krevetma/podlogama, nepravilnim koracima, potezima, dizanje teškog… Hah, dizanje teškog – pa ja sam ormare po stanovima nosala i gurala i to JER MOGU. Samo zbog tog. Nisam tragično doživljavala to što mi se desilo, ožiljak je bio kao i svaki drugi. Moj. Mislila sam da će da me opominje i podsjeća na sve što se desilo tad, te godine i da me drži pod kontrolom ali nije…

Recidivni bolovi u vidu zatezanja, blokiranja noge i slično su bili jednom ili dva puta godišnje a i to bih tad riješila nekom kraćom fizikalnom terapijom i sa par tretmana struje. Nisam brinula, nije me doticalo, nisam svoju kičmu smatrala oštećenom i slabašnom već popravljenom.

I naravno da su u pravu doktori a ne ja. Naravno da je u pravu medicina a ne MaajaM ali tad, tih godina, nisam shvatala.

Skinula sam jaknu, okačila na vješalicu, izula cipele i iz predsoblja pakla krenula ravno u isti. Hodnikom…


Prvi pravi simptomi i bolovi počinju negdje nakon 5 godina… Onako, osjetila sam više i češće to zatezanje, noga i leđa su boljela više nego prije, ja se pridržavala uputstava sve manje a bivalo je sve gore. Sad, kad posmatram situaciju to je potpuno logično.

Počela sam da slažem život na nekim drugim poljima – završila fakultet, patila se sa poslovima i napokon je 2016 izgledala kao da je na svom mjestu. Boli pa boli, jbg. Rastresi, otresi strujom, nije to to. Rekli su još i tad da ima šanse da se vrati ali neće valjda baš meni?

Hoće Majo, hoće baš tebi jer nisi samo jedno ogledalo za života razbila, svaku ćeš godinu vratiti univerzumu.

Jesen 2016 je bila loša. Svako jutro 15 minuta natezanja u krevetu samo da ustanem, svako stajanje duže od pola sata počinje da pravi problem, svako sjedenje, okretanje stvara sve jaču i jaču bol. Ma ne znam, ne bih ja to ništa čačkala, ne treba đavla.

Kako vrijeme odmiče tako je sve gore. Boli, steže, ne da mira. Magnetna rezonanca – ČESTITAM GOSPOĐICE MEMIĆ, opet ste srećna dobitnica. Čega? Nove hernije? Kako nove? Lijepo. Popela se. Prva je bila na L5-S1 sad je nova na L4-L5. Nije ekstruzija, jeste protruzija. Nije odmah za noža ali nije ni da nije.

Ne znam da li da se smijem ili plačem od muke. A taman me “krenulo” kako treba.

Znam li gdje ću i šta ću?

Tih dana, sedmica i mjeseci sam tuhala kao šišmiš kad upadne u zatvoren prostor, od zida do zida. Znam da će biti ali ne znam kad. Bori se sa terapijom, masažama, bazenima, ovim i onim ali ne ide. Kao da mi univerzum vraća sve ono što nisam (po)slušala na vrijeme pa sad što se više trudim tim sve gore.

Banja Luka, Sarajevo, Tuzla, Beograd, Zagreb. Jedni bi da riješe samo herniju pa šta bude kasnije, jedni bi se igrali sa mnom i sa kičmom pa uvrtili šarafe, šipke, kidali dijelove kostiju pa nešto eksperimentisali.

Ja i dalje šišmiš.

Kako mi ko šta kaže i otkuca nalaz, ja u njega gledam li gledam. Gledam ja u nalaz, gleda nalaz mene. Danima, sedmicama, mjesecima. Ne znam koliko različitih mišljenja, svi sa istim zaključkom – MORAŠ. Bol iz dana u dan sve veća, ja sve očajnija. To sad više nisu grčevi u leđima i nozi, to je čupanje duše kroz nogu da izađe na nos. Kočenje. Krenem i stanem, kao da nije moje. Krenem i propadnem. Noga ne sluša a bol u oči udara.

Decembar 2016

Znala sam da idem na operaciju, već sam izabrala da to bude UKC Tuzla i samo sam čekala prvi slobodan termin pa da krenem sa svim silnim pripremama.

Dok su moje drugarice razmišljale o tom gdje će za doček Nove godine i šta će da obuku, ja sam svaki dan u suzama pakovala stvari u stanu jer sam znala da ih moram prebaciti iz Banjaluke u Sanski Most i da se vraćam roditeljima.

Dok su svi birali novogodišnje haljine i frizure, ja sam na jednoj nozi hodala po gradu i birala pidžame, papuče, ogrtače, spremala nesesere i šta bi sve moglo da mi zatreba u bolnici. Da imam pri ruci pa kad jave da mogu da idem.

Svi su se radovali praznicima, ja sam iščekivala poziv sa UKCa i samo da krenem. Meni je praznik bio i biće nova operacija. PRESTAEĆE DA BOLI.

Iako je bilo niz, kako ih ja zovem “napada” jedan će mi ostati posebno u sjećanju. Jedan od kog mi suze krenu samo kad se sjetim.


Uspjela sam nekako sama da se okupam, bez mamine pomoći, pod jakom dozom sedativa. Okupala se, oprala kosu, sjela na pod ispred ormara sa ogledalom u sobi i pronašla upitnik položaj u kom mogu da sjedim, samo da osušim kosu. Stajanje nije dolazilo u obzir, bilo je prebolno i prenaporno.

Sjedim iskrivljena na podu sobe, polupokretna sa 25 godina, sušim kosu. Subota. Ne izlazim, nemam snage ni dovoljno jakih tableta koje će da ublaže bol da bih to mogla.

Sušim kosu, podignem desnu ruku u kojoj je fen i lijevu da “protresem” malo da provjerim gdje je još mokro. I takva sablja me presječe po donjem dijelu leđa, uđe i spusti se kroz nogu. Ravno. Stoji i ne miče. Ni lijevo ni desno, ni gore ni dole.

Sječe a ne krvari.

Pokušavam da izgovorim makar “mama” ali ne ide.

Pokušavam da vrisnem – ne ide.

Krik – ne ide.

Jauk – ne ide.

Samo suze i crnilo pred očima.

Kako mi je tad ispao fen iz ruke tako sam se na istoj toj ruci prebacila narednih 80cm koliko je udaljeno ogledalo od kreveta. Obe ruke na krevet, položaj tijela iskrivljen do neprepoznatljivosti.

KRIK! Tako jak i oštar krik da sam samu sebe uplašila.

KRIK! Tako očajnički i jak da priča priču sam za sebe.

KRIK i crnilo. Sljedeće čega se sjećam je bijeli mantil u mojoj sobi, ja i dalje u nekom neprirodnom položaju i nešto toplo niz nogu. Koktel za uspavljivanje, kombinacija ko zna čega. Ne prođe, ali ublaži. Ne uspava, ali smiri.

Boli sad od glave do pete, ne kreće više iz leđa. Crnilo pa buđenje. Pa opet crnilo. Tih dana nisam spavala, padala sam u nesvijest od bola u vlastitom krevetu u ležećem položaju. Ne pitaju te oči imaš li suza niti mozak može da reaguje pa da stane. One same idu, ne znam više odakle.

SOS

“Dobar dan Majo, ja sam ta i ta, zovem u ime tog i tog, termin vaše operacije je… ” i sve što sam čula je TERMIN VAŠE OPERACIJE. Poslije tog je euforija prevladala da je mama morala da zove i provjeri kad, šta i kako tačno. Dobila sam termin, dan kad će prestati spavanje tako što padam u nesvijest. Sveti dan početka kraja agonije.

25.01.2017 – UKC Tuzla. Odraditi predoperativne pripreme, doći dan prije sa kompletnom dokumentacijom i tamo završavati što nije moglo u Sanskom Mostu. Potpiši ovo, zadrži ono, ostavi stvari tu, sutra ideš u salu.

SUTRA. IDEM. U. SALU!

Tu nema riječi koje bi opisale ringišpil u mojoj glavi; smjenjuje se bol, sreća, strah, euforija. I boli i ne boli, i mogu i ne mogu. Tijelo, u svom tom cirkusu napravi pobunu i reaguje sa menstruacijom.

Neka, nema to valjda veze, samo nek krene pa da sve prođe jer ja više ne mogu.

Prva u nizu grešaka –  moje neznanje, a nemar glavne medicinske sestre.

Prijavim šta se desilo, u tom trenutku razmišljajući jedino o tom kako ćemo i šta ćemo zbog sale, operacije i svega poslije. U tom trenutku mi glavna sestra na odjelu Ortopedije govori da ćutim i ne govorim šta se desilo jer će me skinuti taj dan sa programa i nije sigurna kad ću opet doći na red. U tom trenutku ja ne razmišljam da to što govori nije u redu već ćutim, jer – šta ako ne dobijem termin narednih mjesec, dva? Ubiće me bol a ja ne bih da umrem, bar ne sad i bar ne tako.

I ja (u)ćutim misleći samo na sebe i kako više ne mogu ovu sablju u leđima da podnesem i kako mi treba da ode.

(u)Ćutim kad ne treba.

Sjećam se odlaska u salu i skidanja svega sa mene u hodniku ispred. Čupanje pidžame, potkošulje, donjeg veša, brzinsko motanje zavoja na noge i ulaska u salu. KAKO SU SAMO HLADNE JBT! Brrr.

Znam, znam, sad će glupa pitanja i ono brojanje unazad dok te ne zvizne. Nisam ovaj put brojala, stara kobila pa ajde, poželi joj laku noć na sat/dva. Ovaj put se ne sjećam hodnika ni buđenja, od ulaska u hladnu salu do buđenja u šok-sobi ne znam šta se dešavalo. Ovaj put otvaram oči kao da se ništa nije desilo, jedino što govori da su mi prije par sata čaprkali po kičmi je ta soba gdje sam. Bijela posteljina, kablovi oko mene, infuzija. Poslije sam skontala i zašto je tako bilo – trodon iz raja izašao.

Znam i da molim sestru da mi dohvati telefon i vrati pirsing u jezik da ne bi zarastao. Dobro sam. Ma šta dobro, sve oko mene svijetli, pjeva, skakuće. A i noge pomjeram. Obe. Svoje…

Svako to pomjeranje je korak po korak do vrata u onom hodniku prema paklu. Još da pružim ruku i hop, otvaram.

VRATIĆEŠ SVAKU GODINU SVAKOG RAZBIJENOG OGLEDALA MAJO. SVAKU!


Nastaviće se…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *