Close

25/03/2020

(ne)Znam – dio XI

OVO je bio posljednji napisani tekst u cijeloj “(ne)Znam” seriji…

Ne znam kako je krenulo i otkud naslov, ne znam kako će i kad da završi.

Ne znam da li je iko ikad vratio sve te silne tekstove unazad pa pročitao ali ja ih pišem da mi ostanu kao opomena. Da, opomena, nikako uspomena.

Ako iko, čitaću ih ja sve redom. Čitam i sad; svaki put kad me neka emocija provoza da trebam napisati novi ja pročitam stari da vidim gdje sam stala i onda zavirim u komodu u glavi pa idem redom kako se šta dešavalo. Sve je posloženo i arhivirano.


26 dana bolničke postelje. DVADESET I ŠEST DANA.

26.

Moj bolnički krevet u Bihaću na odjelu za plućne bolesti je bio smješten pored prozora i ni manje ni više gledao u pravcu pogrebnog društva.

26 dana mi se činilo da gledam u jedan te isti komad neba i da se tamo gore i ne dešavaju neke promjene. Meni nisu, to znam. Meni je apsolutno svaki dan izgledao isto.

Prvih 7 dana je bilo kritično i prvih 7 je odredilo narednih 19. Nisam smjela da se (po)krećem. Uopšte. Da, ako je pitanje u vašoj glavi “ni do WCa?” onda je odgovor NI TAMO. Bila sam prikopčana na raznorazne cijevi; neke su pomagale da dišem a neke da izdišem (kateter je sad već postao najnormalnija stvar na svijetu). Prvih 7 dana je odredilo narednih 19 a i ostatak mog života.

Kad je prošao kritično kritični period dozvolili su mi da dnevno ustanem iz kreveta 2-3 puta po nekoliko minuta ali ne da hodam, to je strogo ograničeno već mogu da se pridignem pa sjednem na rub kreveta da baš ne bih jela ležeći stalno kao životinja. Ja sam mogla da hodam, operisana kičma u tom trenutku je dozvoljavala ali tijelo puno trombova nije.

Svako jutro su mi u 6h vadili krv, davali terapiju, injekciju i ja bih nastavljala da spavam do 8h jer je tad vizita pa doručak. Ja bih nakon vizite se lagano pridigla, uzela svoj neseser i dozvoljene jutarnje minute kretanja sam iskorištavala da perem zube, umijem se, očistim lice, stavim kremu i da se počešljam. Kateter je svakako tu, barem o piškenju nisam vodila računa.

Vratim se u svoj krevet, sjednem (ne predugo, sjedenje u ovom slučaju nije dobro ni za kičmu) i popijem kafu. Uvijek instant i sa toplom vodom, vrele nije bilo. Pila sam je svako jutro, improvizovano.  I onda krevet. Hoću li ili neću progovoriti nešto sa nekim bilo je pitanje; imala sam laptop i telefon kao prozor u svijet.

U vrijeme kad je ručak, tata i mama su već bili tu. Dolazili su svaki dan iz Sanskog Mosta u Bihać. SVAKI UBOGI DAN. To je značilo drugo ustajanje iz kreveta koje je trajalo nekad i cijelih 15 minuta. Ejjj, zamisli, mogu 15 minuta na vlastite noge. Posteljina je bila mamina, mijenjalo se svaki dan, krevet se čistio razblaženim alkoholom a deka špricala razblaženim omekšivačem. Svaki dan čist donji veš i pidžama.

Poslije 15 min sam već bila umorna, morala sam se vraćati u krevet i kopčati cjevčice jer je disanje bilo na škrge. Tih dozvoljenih 15 minuta sam koristila tako a onda ručak u polusjedećem položaju. Nisam ni jela tih dana, sve što sam mogla i htjela bila je mamina supa iz termos boce, kafa sa aparata, mandarine i povremeno Kinder čokolada. uz kafu.

I onda prođe vrijeme za posjete a bolnička postelja ista. Čista posteljina i sve na meni ali ista postelja. Isti krevet, komad neba, pogled na pogrebno preduzeće i strah od istog. Ne sjećam se da sam plakala kad moji odu nazad ali se sjećam osjećaja kad sam znala da treba da dođu.

Lezi i bori se sa sobom i sa mislima, osjećanjima, strahovima.

Lezi i bori se sa svim što je bilo, što jeste i što će biti.

Neizvjesnost od nastavka života.

Onda opet vađenje krvi pa terapija pa isti pogled samo je došao mrak.

Lezi i bori se sa činjenicom da su ti cijevi u nosu.

Lezi i bori se sa bolom u prsima.

Neizvjesnost od nastavka života.

26 dana. 

Nekad je ta neizvjesnost šta će biti dalje boljela više od pluća. Činjenica da sam tu gdje jesam i da ne znam kad će se promjeniti sjekla je kao sablja.

Lezi i bori se sa željama da sve prođe i da se vratim svom prijašnjem, normalnom životu. Hah, normalnom i starom i prijašnjem i… Ništa više nije bilo isto, ni tad ni sad niti će ikad biti.

Prvih 25 godina je završilo i ne treba se vraćati a svako malo se desi nešto novo da te vrati i podsjeti kako je bilo lijepo.

Neizvjesnost u to šta će biti sutra me 26 dana boljela više od pluća.

26 dana nisam disala onako kako sam navikla prvih 25 godina života…

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *