Close

18/11/2019

(ne)Znam – dio VIII

Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i godine u godinu čini mi se da je sve komplikovanije.

Napisala sam PRVI, pa DRUGITREĆI a onda je došao ČETVRTI, PETI, ŠESTISEDMI a evo, i ovaj osmi tekst.

Malo sam se ja zanijela u ovim pisanijama ali dobro mi dođe. Dobro mi dođe da pišem kad već ne mogu da kažem.

Dobro mi dođe i kad vidim da neko to pročita, komentariše, razmjeni mišljenje, pruži podršku.

Da, bude mi lakše kad (na)pišem ono što me muči jer osjećam da nemam pravo da nekom pričam i smaram sa svojim problemima a kad pišem tu gdje pišem, drugačije je.

Sjećam se apsolutno svega što se desilo u protekle tri godine osim prvih nekoliko dana provedenih u Bihaću. Oni su mi magloviti i vjerujem da ih je moj mozak s razlogom spremio negdje duboko, duboko i da neće da izvlači. Mozak neće sam da reaguje a ja ga neću čačkati. Iako, moram priznati da sam razmišljala o hipnozi ali nisam pronašla nekog ko mi uliva povjerenje pa da isprobam.


Dani u bolnici prolaze sporo

Dani u bolnici prolaze nevjerovatno sporo i smoreno. Sa bolnicama imam iskustva, ako iko, ja bih mogla da se bavim nekom vrstom medicinskog turizma gdje bih mogla da vam pišem i pričam što o državnim što o privatnim klinikama. Doduše, imam iskustva i na polju medicine pa taman da upišem i riješim te formalnosti, kliničku praksu NA VIŠE RAZLIČITIH ODJELA svakako imam.

Dani u bolnici prolaze jako, jako, jaaako sporo. Prolaze sporo čak i meni koja sam u tom trenutku u Bihaću imala mobitel, laptop i internet. Ljudi su me posjećivali nekoliko puta dnevno, samo još mlijeko flamingosa s Kube nisam imala u tom trenutku A I TO BI neko stvorio da sam zatražila. Tata i mama su SVAKI DAN dolazili iz Sanskog Mosta u Bihać da bi me presvukli u čistu pidžamu, donijeli ručak i popili kafu. SVAKI DAN. Ja sam ostatak dana živjela za tih sat vremena njihovog dolaska baš kao što su i oni. Nisam namišljala ni šta mi se jede ni šta mi se pije jer sam ležala u krevetu i kopnila. Nisam bila raspoložena za bilo šta i sve što sam htjela da znam je KAD ĆU KUĆI?!

Dani u bolnici prolaze jako, jako, jaaaakooo sporo. Tata i mama dođu i odu. Poznanici dođu i odu. Tete u sobi pričaju pa prestanu, više i nemamo nešto novo za reći jedna drugoj, što bi se ono reklo u našem narodu “svako se svojom mukom pozabavio”. Noći su mi nekako bile lakše od dana jer sam noću spavala. Dan je bio najgori. Svako jutro buđenje u 6h i vađenje krvi. Oguglala sam na igle, postale su mi svakodnevnica i jednostavno sam prestala da osjećam. Nisu mi smetali ni Clexani koje sam primala u najjačoj dozi, dva puta dnevno. Oni Clexani koji su mogli da me poštede pakla samo da je neko na Kliničkom centru u Tuzli bio dovoljno pametan pa da ih ostavi kao redovnu, postoperativnu terapiju a ne da ih ukine na svoju ruku.

Da, zato što sam ležala 15 jebenih dana na odjelu Ortopedije na jebenom Kliničkom centru gdje je neka jebena medicinska sestra/brat, doktor ili ko već odlučili da mi ne daju antikoagulante zato mi se život i jeste pretvorio u pakao.

Da, zato što su jebeni nesposobnjakovići odlučili da samoinicijativno zaobiđu zakonsku proceduru i pravila u postoperativnoj njezi zato sam završila sa opsežnom plućnom embolijom. Zato što svaka šuša misli da može da se bavi medicinom, zato sam imala plućni infarkt.

Da, gospodo, ne krivim ni Boga ni univerzum već nesposobne doktore i medicinsko osoblje na Ortopediji u Tuzli. Da, GOSPODO, ne krivim sudbinu ni karmu već ljude koji su mi zagorčali i uništili život.

Krivim glavnu medicinsku sestru Tahiru koja mi je rekla da ćutim o tom da sam dobila menstruaciju pa me tako odvela u salu. Krivim ISTU TU MEDICINSKU SESTRU koja me bez ičeg uvela u salu. Krivim i ostale nesposobne medicinske sestre koje me poslije nisu ispravno podizale iz kreveta a sama nisam mogla. Krivim i fizijatricu koja je došla nakon TRI dana da me podigne (a pacijenti sa operisanim hernijama se podižu isti dan). Ista ta fizijatrica koja je stajala pored mog kreveta i dugim, crvenim noktima drkala po telefonu dok su me tehničari (u tom trenutku dovedeni sa odjela Kardiovaskularne hirurgije jer je bio manjak i koji nisu upućeni u to kako se postupa sa pacijentima koji imaju bilo kakvu vrtu povrede/operacije na kičmi) podizali iz kreveta. Da, gospođa fizijatrica je vrlovjerovatno visila po Instagramima dok su me neosposobljeni tehničari dizali i dok sam padala u nesvijest.

Svakodnevno su me rokali Trodonom, intravenozno i kroz sve to me obarala bol i padala sam u nesvijest. Fizijatrica je svoje zavela pod “pacijentica mobilizovana”. Nisam bila. Nisam bila u stanju da se na vlastitim rukama podignem iz kreveta a kamo li da koračam. Trodone su imali, heparin nisu. Zato što nisam dobila heparin kad je trebalo i zato što jebeni internista specijalista kardiolog nije ispravno očitala D-dimer  nekoliko dana poslije i zato što mi se razvila plućna embolija e ZATO sam završila u Bihaću, 26 danabolnički krevet i ja. 

Nisam kriva

Nekako sam uspjela da podnesem prvih 15 dana svakodnevnog bockanja. Podnosila sam tablete. Podnosila sam bol. Sve sam nekako podnosila osim činjenice da nisam u meni poznatom krevetu. Sve sam nekako mogla da preživim osim saznanja da sam baš eto JA ta kojoj se to desilo. Sve nekako ali se nisam znala izboriti sa tim da mi stanje nije bolje, čak ni nakon 15 dana.

Dani u bolnici prolaze nevjerovatno sporo kad si prikovan za krevet i kad nemaš previše prostora ni da se pomjeriš a kamo li da iz istog ustaneš. Bila sam osuđena na bijelu bolničku postelju i kateter a jela sam kao vrabac da imam što manju potrebu za odlaskom u toalet JER I TO BILO JEBENO RIZIČNO i postojala je mogućnost da se neki od trombova koji su još uvijek tu, pomjeri.

Prošlo je 15 dana, urađeni su mi novi, kontrolni nalazi da se provjeri stanje. Nije bilo dobro i još uvijek ne mogu da idem kući. I tu je bio kraj moje dotadašnje psihičke snage. Tu je sva snaga mog uma (pro)pala a ruka dohvatila nož i viljušku sa ormarića pored kreveta. Bacala sam noževe, viljuške, tanjire… Sve što je u tom trenutku bilo u blizini letjelo je prema vratima s nadom da će nekog pogoditi u glavu. Vikala sam toliko glasno da su me vjerovatno čuli i u Cazinu a psovala da bi se postidio svaki kočijaš.

Nisu ti ljudi bili krivi. Nije bila kriva ni moja mama koja je u tom trenutku plakala i molila da prestanem. Nisam bila kriva ni ja što sam tu gdje jesam i što mi se dešava to što se dešava. Niko od prisutnih nije bio kriv jer su pravi krivci udaljeni 300 kilometara od te bolnice i možda su, baš u tom trenutku dok sam ja preživljavala nervni slom pravili grešku na nekom drugom.

Nisam bila kriva što mi je cirkulacija usporila, krv se zgrušnjala i što su se stvorili trombovi. Nisam bila kriva što su se isti ti trombovi pokrenuli, začepili vene i stvorili emboliju. Nisam bila kriva što me boli i što ne mogu da dišem. Nisam bila kriva ni ja ni moji roditelji da se desi što se desilo ali se desilo. Nisam bila kriva što me boli i ne prestaje i što ne ide na bolje.

Ja nisam ali neko jeste. Neko je kriv.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *