Close

13/10/2019

(ne)Znam – dio VII

Konstantno sam rastrzana između potrebe da svima pričam šta sam preživjela u protekle tri godine a i da ne skačem ljudima po glavi sa tim jer – koga to zanima?

I obrni, okreni, opet ovo. Opet moj mali komadić velikog internetskog neba po kom mogu da šaram.

Serija tekstova koje sam počela da pišem nikako da (pre)stanu. Mislila sam da su ovi do sad bili po(s)tresni međutim kako idem dalje, što kroz tekstove što kroz život sve je gore i gore. Emotivno.

OVOM sam nekako sve skupila i odlučila da krenem sa istresanjem onog što me muči, u OVOM nastavila dalje a evo i sedmi dio, a ja nikako da (pre)stanem.


Ostala sam sama u hladnoj, bijeloj bolničkoj postelji. Nisu mi dali da zaspim a ja sam u tom trenutku htjela samo to, ništa više. Samo malo da sklopim oči, ništa više. Pet minuta. Sjećam se kao kroz maglu da je u jednom trenutku neko od doktora došao i razgovarao sa medicinskim sestrama koje su me do tad bockale i zabavljale da ne zaspim i da sam nekad i nekako zaspala.

Budući da sam ovo otipkala i da čitate, nije bilo zauvijek. Bio je san, najobičniji mogući san koji sam toliko jako željela. Ne sjećam se da li sam spavala pet minuta ili pet sati ali sam spavala. Sjećam se i da mi je neko uzimao ruku, vađena mi je krv, mijenjana cjevčica za kisik, čini mi se da me neko dodatno prekrio ćebetom. Barem mislim da se sve to dešavalo. Ne sjećam se disanja.

Opet ne znam koliko je vremena prošlo ali se sjećam hladne, suve, pomalo hrapave i još jedne tople ruke na mojoj – mama i tata. Prisjećam se ovih situacija i dešavanja kroz maglu i suze, nije mi najjasnije posloženo u glavi, moj mozak odbija da se razbistri po tom pitanju i šalje mi jasnu poruku tako što me tjera da plačem kroz svaku novu napisanu rečenicu.

Jednom sam to rekla i napisala – vidjeti strah, tugu i nemoć u očima roditelja je gore od bilo kog fizičkog bola na svijetu jer ovdje te boli duša koju ne možeš da izlječiš. Ne znam kako su moje oči izgledale tad, u toj situaciji a i narednih dana. Barem ne znam kako su izgledale u očima onih koji su me posmatrali.

(pri)Sjećaš li se?

Šok sobe iz Tuzle poslije operacije kičme se sjećam.

Sve što se dešavalo tih dana se sjećam.

Kobne noći i ostanka u bolnici u Bihaću se sjećam.

Prva tri dana u bolnici ne. Da li sam spavala, bila svjesna ili nesvjesna ne znam. Sjećam se samo buđenja i vađenja krvi svako jutro u cik zore. Sjećam se tate, mame, oblačenja, presvlačenja i ponekog pogleda. Dalje ne. imam blokadu koja ne (pre)staje.

Sjećam se narednih 26 dana koje sam provela u smrtno bijeloj bolničkoj postelji. Sjećam se i upozorenja doktorice o bilo kakvoj vrsti kretanja u krevetu i molbe da što manje jedem i pijem jer ako budem jela moraću prije ili kasnije u toalet a niko ne zna šta će se desiti ako ustanem. Kateter je već postao sasvim normalna stvar, nije dolazilo u obzir bilo šta drugo. Svako jutro su mi vadili krv, davali injekcije, šaku tableta. Svaku noć pred spavanje su me bockali novom dozom injekcija, hranili infuzijom i kljukali tabletama.

Sjećam se 08.03 i trenutka pomjeranja iz kreveta. Morali su da me odvedu u drugu zgradu na CT pluća da provjere šta se dešava. Dva medicinska tehničara su me zajedno sa posteljinom premjestili sa bolničkog kreveta iz sobe na onaj pokretni pa nosili u rukama niz pet spratova do prizemlja a onda dalje vozili do CT aparata. Bila sam pokrivena sa million i jednim ćebetom ali mi se vilica toliko jako tresla da sam mislila da ću sve zube polomiti.

Zubato sunce bihaćkog neba se probijalo i donekle dopiralo do mene ali nije grijalo. Put koji danas pređem za pet tad je trajao ko zna koliko minuta. Ležala sam na tom pokretnom krevetu u hodniku i čekala. Znala sam da idem na CT ali sve ostalo mi je bilo potpuno nepoznato. Ona dva divna tehničara su i dalje tu, čini mi se da su oni svjesni šta se dešava. Svi su, samo ja ne. I dalje mi ne dopuštaju da ustanem iz ležećeg položaja, skidaju mi duks i majicu ispod i uvode u salu gdje se nalazi CT aparat.

Sjećam se svega, svakog trenutka ali jedna rečenica mi se posebno urezala: “vratiću se, obećavam”. Jedan od dvojice koji su me doveli je izašao, pojavio se drugi i počeo da kopča neke kablove, bode vene. U jednom trenutku me pitao otkud ja tu na šta sam odgovorila “kažu da imam neku emboliju”. Ispala mu je igla kad sam to rekla a ja i dalje nisam bila svjesna ŠTA JE TO JEBENA PLUĆNA EMBOLIJA?!

Padom igle iz njegove ruke padaju i moje zablude da je sve OK i pali mi se razum na 110%. Prenijeli su me u aparat, povezali i uvezali a onaj tehničar koji mi je sve to postavio je nestao. Sad sam stvarno počela da shvatam da je sve što se dešava baš ozbiljno. Danas znam, tad nisam.

Ležim uvezana i posmatram šta se dešava. Izlazim iz “kruga” jednom pa drugi pa treći put. Nakon trećeg puta kroz staklo sale a u prostoriji gdje su tehničari, doktori i radiolozi vidim izbezumljene face i otvorene vilice. Da, definitivno je nešto ozbiljno u pitanju. Odjednom svi ulaze u salu gdje je aparat, skidaju sa mene sve kablove i oblače. Niko ne progovara, svi su bijeli kao papir a prema meni se ponašaju kao da sam kocka leda pa ću im se istopiti. Nekoliko puta sam ponovila kako sam dobro i kako mogu sama na šta je, u jednom trenutku, jedan stariji čiko pobjesnio i samo rekao “LEZI I SMIRI SE”. Jesam. Nisam se pomjerila i pustila sam da rade sve što treba da rade. Onaj tehničar koji je obećao da će se vratiti se vratio sa nekim kiselim osmijehom. Od zgrade gdje je CT pa nazad do one u kojoj sam ja bila smještena nije progovorio. Nisam ni ja. Vilica mi se više nije tresla, zubato sunce nije bilo privlačno i sve što sam opet htjela je da me vrate u onaj krevet iz kog su me odveli da me puste na miru da spavam.

Niko mi nije odgovarao na pitanja, niko mi ništa nije objašnjavao, svi su imali stužene njuške i jednostavno nisam htjela to da gledam već da spavam.

I u ovom trenutku dok ovo tipkam mi se spava, da li od sjećanja, umora ili zato što ga vidim kao bijeg od stvarnosti – ne znam.

Spava mi se, to mi sad niko ne brani ali se plašim. Apsolutno svaku noć u protekle tri godine liježem u krevet sa dozom straha hoću li se probuditi. Spavam jako malo, alarm je uvijek podešen na 06:15 iako nemam potrebe da se budim tako rano ipak to radim.

Koliko mi se tad spavalo kad mi nisu dopuštali, toliko se sad istog plašim jer – šta ako sutra bude zauvijek?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *