Close

14/09/2019

(ne)Znam – dio VI

Pričati i nešto reći nije isto baš kao slušati i saslušati. Od osobe koja je govorila pretvorila sam se u nekog ko samo priča.

Pričanje je je dio svakodnevne komunikacije, baš kao i govor ali je reći nešto stvar povjerenja. Ja sve manje i manje imam snage za “reći”, to sam svela na jednu osobu – sebe.

Govorim i razgovaram, pričam, slušam i saslušam ali reći mogu samo sebi. Uvijek sam sebe smatrala ekstrovertnom osobom ali sam u protekle tri godine flipnula na drugu stranu. Možda nikad nisam ni bila to što sam mislila da jesam. Sve je moguće. Sve manje i pričam jer ne mogu.

Ne da ne želim, ne da ne doživljavam svoju zdravstvenu situaciju ozbiljno samo… Ma objasniću se, shvatićete me.


OVOM tekstu sam napokon “načela” temu svih stanja i sranja koja su došla nakon 15 dana pakla na UKC Tuzla jer ono što je uslijedilo nakon toga je bilo 10x gore. Gore a i nije stalo do dana današnjeg.

Te kobne noći kad sam u kupatilu roditeljske kuće doživjela infarkt nisam znala šta je to. Bilo je, poslije su mi objasnili. Na dvije noge sam preživjela najjači udar tromboembolije.

Mozak je odlučio da negdje duboko zakopa sjećanje na tu količinu bola i ne mogu nikako da to odarhiviram. Sama sa sobom se borim i tjeram da se sjetim, da me podsjeća svakodnevno kad god pomislim da je neka glupost u životu važnija od mene same. I zdravlja.

Ne mogu da se sjetim kako sam zaspala tu noć ali mislim da sam prije uspavana sa kojekakvim koktelima, tabletama, praškovima i čim sve ne, samo da prestanem jaukati. Drugi dan nije boljelo. Ne sjećam se da jeste. Sjećam se da sam mogla sve manje i manje da dišem, ionako kratak dah se dodatno skratio a rekli su da moram doći na RTG pluća. I jesam. Tata i mama su me odvezli do bolnice u Sanskom Mostu, iznijeli iz auta i postavili pred aparat. I dalje ne mogu sebi da objasnim da se to desilo i pitam se otkud ljudskom biću snaga za tako nešto.

Nakon RTG snimka poslali su me dalje na odjel hirurgije, da pričekam. U bolničkom krevetu. Jesam. Pustila sam par suza samo zato jer sam opet morala da legnem u krevet koji prezirem a nisam mogla ni naslutiti da me isti čeka narednih mjesec dana.

Uradili su mi EKG.

U tom trenutku na rukama imam lak na noktima, boja višnje, taman, skoro pa crn. Sa šljokicama. I bili su mi lijepi nokti, kratki, uredni.

Ne mogu da dišem

EKG je dobar. Ja i dalje ne mogu da dišem, stežem kesicu mentol bombona u ruci i samo grabim. Lomim. Puca pod zubima ali to je jedini način na koji dišem. Uradiće još nešto, neka oksidacija. Na prst.

I to je dobro. Dobro jer nije mjerljivo kako treba kroz već pomenuti lak za nokte. Sad znam, tad nisam znala JER JA NISAM DOKTOR.

Kaže doktorica sa radiologije, PLUĆNA EMBOLIJA, puna pluća vode, vodite je u Bihać”. Sve ostale bijele kute u tom trenutku prisutne se popeše ženi na glavu; “KAKVA CRNA EMBOLIJA PA TI NEMAŠ POJMA”. Ne sjećam se koliko je nabjeđivanje trajalo ali su se potrudili svi kolektivno da kažu da nije u pravu.

Bila je.

Treba uraditi D-Dimer a ne može u Sanskom Mostu jer nema. Ne postoji. Vade mi krv, tata i mama sjedaju u auto i nose epruvetu u Prijedor jer je to najbliže. Ja ostajem u bolničkom krevetu, do prozora, u šarenoj haljini sa roza porubom i patikama. Više ne nosim boje. Ne pričam i ne dišem jer i ono što bih rekla ne mogu a mentol bombone su pri kraju. Nema ih a trebaju mi da dišem.

Dobila sam bombone, ležim i dahćem kao riba na suvom. Sad je već negdje i 13h. Otprilike. Tata i mama se vraćaju iz Prijedora sa nalazima krvi, dolaze na odjel hirurgije potpuno izgubljeni, kao iz paralelnog univerzuma. Izvjesna doktorica Amira Dedić, internista kurac-palac, NIJE na svom radnom mjestu. Tehničari sa odjela hirurgije je telefonski obavještavaju o čemu je rijč, čitaju brojeve donešenog nalaza da bi ga ona rastumačila. Naglašavam, TELEFONSKI se očitava nalaz D-DIMERA. 

Sve ISPOD < 0.5 ng/ml je u redu. Sve PREKO TOG – nešto ne štima. U tom trenutku, moji brojevi pokazuju 5.0 ng/ml.

Ne NULA ZAREZ PET već PET ZAREZ NULA.

Doktorica zaključuje, opet da naglasim, TELEFONSKI da je to u redu i da idem kući. Usputno preporuči i terapiju antibioticima jer “moguće da je mala upala i pad imuniteta od ležanja i stresa”. Preporuči mi AMOKSICILIN a na prvoj stranici zdravstvene knjižice piše CAVE PENICILIN jer sam alergična na njega od rođenja. Mama je sa mnom, tati su uvalili da to ide kupiti sa sve “i dosta vitamina C neka uzima, rekla je doktorica da joj treba sad malo za organizam”. Mama me vodi do auta a moj otac, tako pogubljen od silnog straha i stresa ide u apoteku i kupuje tablete. Stigli smo kući. Ja i dalje dahćem. Uzimam kutiju iz kese i vidim Amoksicilin. Znam da ne smijem i ostavim, ne popijem. Tu prvi put doživljavam blagu nesvjesticu.

Kroz 15-ak minuta zvoni fiksni telefon; sestra sa odjela hirurgije: “NEMOJTE DA MAJA SLUČAJNO POPIJE ONE TABLETE, ONA TO NE SMIJE, ALERGIČNA JE”. Nije Maja popila tablete jer Maja ima možda gram, ali AKTIVAN gram mozga. 

Drugi put osjećam blagu nesvjesticu, dah mi je još kraći i opet mi nestaje bombona. I gladna sam u tom trenutku.

Ne smijem sjesti, ne mogu leći. Mogu da dahćem sa bombonama samo dok hodam, nikako drugačije. A onda me boli svježe operisana kičma. Mama je spremila da jedem, popela se na sprat kuće i ostala sam sama nekoliko minuta. Sjećam se da sam jela rižu i da sam toliko željela da sve pojedem odjednom ali nisam mogla jer dahćem. Stojim u kuhinji, ispred mene je ugaona koja dijeli kuhinju od dnevnog boravka. Pojela sam koliko sam mogla, više ne ide. Spuštam tanjir i osjećam potrebu za štucanjem. Jednom. Presjeklo me tako jako preko leđa i prsa da nisam uspjela da jauknem. Krik je otišao negde duboko u mene.

Osjetila sam da mi propadaju koljena i opet nesvjestica. Jača. Noge su mi teške za sve pare i toliko sam umorna da samo želim da legnem i zaspim, ništa više.

Meni je izgledalo kao da to traje satima a trajalo je 20ak minuta dok sam bila sama. Znam jer me mama tih dana nije napuštala na duže osim da ode do toaleta ili da se okupa. Nastavljam da hodam po kući kao luda Marta jer samo dako uopšte mogu doći do daha. Noge su mi nekako čudne, kao da nisu moje. Naročito lijeva. Baš čudne. Tih dana sam izgledala kao avetinja; em sam smršala em u meni kapi krvi nije bilo. Ali čudna mi nešto noga, smetaju mi papuče. Zamolim mamu da mi donese bijele Adidas Super Star patike koje sam dobila na poklon od drugarice za rođendan i za koje provjereno znam da su mi velike za cijeli jedan broj. Uvijek klepeću. Kažem mami da mi obuje patike jer ne mogu da se sagnem. Ona me čudno gleda zašto obuvam patike u sred kuće ali ne pita dalje. Stopalo mi je jedva ušlo. Noge su mi otečene. Neobjašnjivo. Tu već svi shvatamo da nešto nije u redu.

Ali, JA NISAM DOKTOR. Sati su prolazili sve sporije i sporije, ja sam i dalje hodala tamo-amo, malo se spustila sa željom da spavam jer mi se baš baš baš spavalo. Sve u meni je umiralo od umora ali nisam zaspala. Opet mrak, opet noć. Ja i dalje dahćem i spava mi se. Sve teže i teže a boli sve više i više. Pidžama koju nosim kao da se nekako čudno skupila na meni pa i ona steže.

Ne mogu da se sjetim čim izazvana ali mama u jednom trenutku samo poludi i šalje tatu do Hitne po uputnicu za Bihać. Bilo kakvu, na bilo koji odjel jer nešto nije u redu i ja nisam luda. Vidno je da nisam luda.

Sicevi na Pežou 3008 su spušteni, unutra je anatomski nadmadrac i uvlače me, smještaju, zatrpavaju dekama da se ne pomjerim i krećemo  u Bihać. Na bilo koji odjel, bilo gdje. Sami.

Spava mi se, užasno mi se spava i imala sam osjećaj da pored te noge nosim i dodatnih 100 kila na kapcima. Malo sam, tu i tamo dremnula ali nisam spavala.

Stigli smo nekako. Izvlače me iz auta, njiho dvoje, podižu na noge i idemo na jedan odjel. Pa na drugi. Pa na treći. Ja hodam u patikama iz kojih mi kipe noge, mama me pokriva garderobom koja se tu našla i dekama. Niko nema odgovor, svi se bave nečim drugim, ne znaju ni gdje ni šta ni kako sa mnom. Tata nosi papire, mama i ja stojimo, čekamo da se nešto desi a meni nejasno i gdje sam i šta sam jer padam u nesvijest na svakih 8 minuta i samo želim da zaspim.

Trebali bismo mi “na plućno”. Stara zgrada bez lifta, moraš se popeti na četvrti sprat. Jesam, i to sam. Tata lijevo, mama desno, pod obe ruke… Stepenica po stepenica do četvrtog.

“Dobro veče, mi smo to i to, ovo je to i to, evo nalazi iz Sanskog Mosta, pogledajte, mi smo došli na svoju ruku, tražili smo…”

Ja i dalje stojim. Jedem mentol bombone i dahćem. Smještaju me da legnem u prijemnu ambulantu, dolazi doktorica, pogleda nalaze, pogleda RTG snimak napravljen taj dan i gubi boju u licu. Tiho i mirno ali zapovjednički izdaje naređenje da idem leći. Odmah.

Smještaju me u bolnički krevet, do prozora. Odjednom boca kisika, kače na mene neke cijevi, bodu ruke da vade krv, uvode infuziju, donose kateter. Nemam pojma šta se dešava, meni se spava. Mame i tate nema, ostali su sa doktoricom a ja ličim na biće s druge planete jer je milion i jedan kabal ODJEDNOM TU. Medicinske sestre pokušavaju da mi skinu one patike koje su inače veće za broj. Tad nisu, tad su postale male.

Spava mi se

U sobi pacijenti spavaju, gluvo je doba noći a sve je sad upaljeno. Dvije medicinske sestre mi objašnjavaju šta se dešava, već imam i kisik na ovoj njuški, kateter, infuzije. Sve. U tom trenutku moj otac nije bio blijed već zelen a majka prozirna. Kroz nju se vidjelo sve. Ja nemam pojma šta se dešava ali razum mi govori da nije dobro. Nemam haljinu sa roza porubom, u pidžami sam, tako sam i krenula iz Sanskog Mosta. Nemam pojma šta je plućna embolija o kojoj se šuška i samo mi se spava. A ne daju mi.

Moj zeleni otac i prozirna majka donose injekcije sa kojima se srećem prvi put. Clexan. Morali su otići do apoteke da kupe jer bolnica to nema a treba mi.

Moram ostati u bolnici. Sve što ja čujem u tom trenutku je da moram ostati u bolnici i da ne smijem da zaspim. Sve što vidim su dva para prestravljenih očiju sa kesicama iz apoteke i injekcijama kao jedini izlaz i mogući spas.

Morali su da se vrate u Sanski Most. Ne znam kako su, nikad nisam pitala ali sam godinu dana poslije saznala.

Meni se spava a ne daju mi. Medicinske sestre izigravaju klauna 25-o godišnjoj djevojci kose vezane na vrh glave, žutih očiju sa cjevčicom. Nema mentol bombona, to je moj najveći problem.

Ne osjećam više bol, samo pospanost. A ne daju mi…

One Comment on “(ne)Znam – dio VI

Nusreta
20/09/2019 at 8:25 am

Draga duso nasa, nek si ti nama,svojoj mami i svome tati ostala ziva, a oni ce bekome odgovarati, znajuci tvoju mamu ( borac veliki) istjerat ce ona pravdu za sve. 😥😘💋🤲

Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *