Close

05/01/2020

(ne)Znam – dio IX

Deveti tekst a tek sam na pola puta. Deveti tekst a čini mi se kao da nisam rekla ni dijelić usrane sudbine. Više i ne znam ŠTA JE SVE KRENULO PO ZLU u protekle tri godine.

Ne znam ni otkud ideja za naslov.

Inače, ne znam mnogo ali ono što znam onda znam da znam.

Mali podsjetnik na OSMI dio a tamo su linkovi i za sve ostalo.

Ne znam ni koliko će ovog da bude ali ako se sranja i dalje nastave onda beskonačno.

Ne znam mnogo ali ono što znam onda znam da znam a znam da NISAM KRIVA za sve što se desilo.

Jesam li zaslužila? Ne znam, mislim da nisam ali biće da se neka viša sila ne slaže sa mnom oko tog dijela i da nastavlja da me kažnjava.


Dani u bolnici prolaze sporo, jako sporo. Sreća u nesreći kad poznaješ mnogo ljudi je to što ti barem dan nekako ispune;

Neki su pisali i zabavljali me, drugi su zvali, treći dolazili. Sjećam se tih dana da su “tu” bili ljudi od kojih se zaista nisam nadala da će. Oni od kojih sam očekivala i u koje sam se klela – nisu.

Samo da spomenem da se radnja dešava u martu a da sam momka šutnula u januaru u trenutku nepokretnosti. Dok sam ležala u krevetu i dok je sjedio nasuprot mene odlučila sam da barem toj agoniji dođe kraj.

Druga operacija kičme, duboka venska tromboza, opsežna embolija, plućni infarkt… Sve se dešavalo i bilo jako stvarno a izgledalo nestvarno. Kad prolaziš kroz tako nešto gdje ti se svaki dan zvoca nad glavom da MOŽEŠ DA UMREŠ nekako ne doživiš. Bar ja nisam. Ne da nisam vjerovala i da sam odbijala da radim što mi se kaže već… Nisam mogla da vjerujem da se dešava to što se dešava – MENI.

Dani u bolnici prolaze sporo, jako sporo. Svi koji su se tih dana čuli sa mnom ili došli da me vide će vam reći isto – ona kao da nije bolesna. Fizički sam bila (pre)slaba, tijelo mi je bilo izmučeno još od operacije kičme a sve ostalo je došlo poslije. I psiha.

Da, svi bi vam rekli isto a to je da se previše smijem za osobu koja leži na, skoro pa samrtnoj postelji. Ali psiha je patila, pati i patiće. Nadam se ne predugo i nadam se ne vječno ali da pati(m) – DA.

Tih bolničkih dana se jedna poznanica (direktorica, žena prepuna obaveza i na rukovodećoj poziciji) javljala svaki dan. APSOLUTNO SVAKI DAN, od jutra do mraka. Nije to bilo konstatno dopisivanje ali nije prestajalo. Razgovarale smo o svima i svemu. Nije se trudila da me oraspoloži, samo je bila osoba koja je bila i prije.

Sjećam se tih dana da su dolazili ljudi za koje sam zaboravila da postoje. Dolazili su ljudi da me oraspolože, glumili cirkusante a u stvari su samo oni koji su bili “oni” uspijevali da mi poprave taj dan. Koliko-toliko.

Sjećam se ničim izazvanih poziva. Sjećam se da su neki bili preponosni da mi se obrate pa su zvali na fiksni telefon odjela na kom sam ležala i raspitivali se kako sam a meni sestre prenosile, bilo im simpatično.

Sjećam se i da osoba za koju sam bila spremna dati i ovo jedno plućno krilo nije bila tu. Ne, ja nisam očekivala da će nečiji život da se pretumba zbog mojih stanja i sranja ali jesam očekivala da će BAŠ TA osoba biti barem jedan sat i jedan dan uz najbolju drugaricu za koju se ne zna da li će ostati živa ili će joj sutra zakazati termin za dženazu.

Ne, ne pretjerujem i ne parafraziram, zaista je bilo tako . Svi doktori od Bihaća preko Tuzle, Sarajeva pa sve do Novog Sada i Beograda koji su imali uvid u moje stanje su govorili isto – neizvjesno je. Jednostavno, trombovi su u plućima i plešu i niko na ovom svijetu ne može da kaže šta će se sa tim desiti. Hoće li da se istope od terapije, hoće li ostati na mjestu ili krenuti dalje – odgovora nema, garancije nema. Jedina opcija je pokušati pa šta bude. Iako su mnoge informacije isti ti doktori krili od mene i njima trovali roditelje ipak sam znala i postala svjesna opasnosti i svega što se dešava a i onog što bi moglo da se desi. Mogu da umrem. Jednostavno, smrt mi ja iznad glave, malo se smješka, malo ćuti ali je tu, vrti se. Koliko god važno bilo znanje i struka, liječenje i terapija ja sam tih dana najviše vjerovala u Boga i roditelje.

Tako je i do današnjeg dana ostalo.

Sjećam se svega, otvorila sam te nesrećne ladice od kojih sam dugo bježala i počela da kopam po njima. Počela sam da kopam samo da sebi još jednom potvrdim da sam u pravu za donesene odluke i da ne treba da žalim za ljudima koji su prema meni bili loši.

Sjećam se ne samo tih kritičnih bolničkih dana već i onih prije a i onih poslije koji su došli. Ljudi za koje provjereno znam da su zauzeti 24/7, ljudi koji ni sebi ne stignu da riješe sve su bili tu za poruku, poziv (poslije i za kafu, kolač). Bili su tu.

Sjećam se dolaska djevojke koja je u tom periodu bila moja frizerka u Sanskom Mostu; iz Sanskog Mosta u Bihać, sa cvijećem i slatkišima jer svi znaju da slatkiši ne mogu da propadnu. Tih bolničkih dana se  skupilo toliko Kinder čokolade da sam imala zalihe narednih šest mjeseci. Neki su to upratili na društvenim mrežama, neki su me pitali, neki su pitali moje roditelje i odgovor je uvijek bio KINDER čokolada. Male, velike, LE, ovakve i onakve. Čokolada kao čokolada rekli biste ali nije, ne radi se o tom već o količini odvojenog vremena da neko kupi to što voliš a ne ono što MISLI da voliš. Razlika je ogromna.

Sjećam se isto tako da je za 26 dana boravka SAMO u Bihaću (ovo prije i poslije da ne brojim) osoba od koje sam očekivala da bude tu bila nedostupna. Poruka, dvije, eventualno pročitan tvit ili status na Facebooku a i tog je bilo malo tih dana. Osoba koju sam grčevito branila godinama prije tog i nisam dozvoljavala da se slovo jedno loše o njoj kaže u mom prisustvu nije bila tu. Niti jedan dan niti jedan sat. Sjećam se i da sam imala milion i jednu situaciju u kojoj su me ružili da NE TREBA TO DA RADIM i da NE TREBA UVIJEK JA NEKOM DA SE PRILAGOĐAVAM i da NE TREBA, NE TREBA, NE TREBA.

Milion i jedan put su mi u glavi odzvonile riječi, sad već bivšeg ali tad mi je bio momak: “Čekaj Majo, naći će se neko na ovom svijetu ko će biti sa njom i bićeš zaboravljena. Čekaj Majo, obiće ti se o glavu to što gineš jer ne samo da nećeš dobiti zauzvrat već ćeš dobiti dasku po glavi”

Dočekala sam.

I ne samo on. Redovno sam ulazila u sukob sa drugim ljudima braneći čak i kad sam znala da ne trebam ali AKO te volim onda te VOLIM i moja je dužnost da budem na tvojoj strani. Tačka.

(do)Čekala sam.

Nisam dočekala da me nazove, da piše, pita i brine. Nisam dočekala da dođe ali sam dočekala rečeno – “dobićeš dasku po glavi”. Jesam, dobila sam, jednu po glavi, drugu po leđima, treću po srcu, četvrtu… U isto vrijeme dok ja ležim i čekam šta će ona smrt što se vrti iznad glave odlučiti, osoba zbog koje sam zanemarivala sve druge 10 godina prije tog vrlovjerovatno nije ni znala šta se dešava jer je nije zanimalo.

BIIIP, GREŠKA –  ja sam pogriješila jer sam očekivala od nekog nešto. U ovom slučaju sam očekivala da bi neko za mene uradio ono što bih ja za nju. Nije.

Lekcija br.1 – NE OČEKUJ. 

Lekcija br.1 – JOŠ UVIJEK JE NISAM SAVLADALA

Sjećam se i pomenutog momka s početka priče koji je ipak došao da me posjeti kad je čuo šta se desilo ali samo da bi mogao reći, citiram “Ovo ti je kazna od Boga jer si me ostavila”.

Jesam majmune, jesam te ostavila jer si ti mene ostavio SAMU U SUZAMA u sred kafane savijenu kao upitnik od bola kad me kičma toliko zaboljela da su mi se obe noge oduzele. Jesam, ja sam tebe ostavila jer si ti ostavio mene milion i jedan put prije toga da bi pozdravio druga, obrisao snijeg sa auta ili gledao zvijezdu dok pada. Ostavila ja tebe jer mi na ličnoj karti piše neko drugo mjesto rođenja a koje nije tvoje selo i to je uvijek bio problem. Ostavila ja tebe jer više nisam htjela da puštam kosu da mi se ne bi vidjele tetovaže a koje smetaju tvojoj mami. Ostavila jer sam samo JEDNOM tražila nešto od tebe; mandarine dok ležim nepokretna u krevetu jer je to jedino što u tom trenutku mogu. Mandarine koje nisi donio i koje su se pretvorile u nabijanje na nos činjenicom da sam operisana i da trebam biti zahvalna što si tu jer ionako narod priča “da si otvarana” aludirajući na moju operisanu kičmu.

E tebe sam ostavila, majmune. 

Ja sam tebe ostavila jer si ti mene psihički maltretirao mjesecima ali si ti došao da kažeš meni da me Bog kažnjava jer si ostavljen. Nosiću to breme do kraja života ako treba, nije problem.

Dani u bolnici prolaze sporo, jako sporo. Dane u bolnici je popravio poziv vlasnika jedne Agencije u Banjaluci koji mi je ponudio da radim “koliko mogu iz bolnice pa da dođem u kancelariju kad budem dobro i zdravo”. Njemu je u tom trenutku najmanje to trebalo a meni je značilo cijeli svijet i univerzum i svemir. Dane u bolnici su na tako jednostavan način popravili ljudi a koji to apsolutno i na bilo koji način nisu morali.

Dani u bolnici prolaze sporo, jako sporo. Sporo i turobno. Bolno. Bolno fizički jer sam tek nakon 26 dana u Bihaću saznala šta to znači disati bez kisika ali bolno i psihički jer se analni otvor čovječanstva drzne glasno reći dok stoji uz bolnički krevet “TO TE BOG KAŽNJAVA JER SI ME OSTAVILA” i jer te se neko za 26 dana borbe sa smrću i ne sjeti. Morska voda na Kubi je pravo ugodna.

Dani u bolnici prolaze sporo i teški su a oni koji su došli poslije nisu bili ništa lakši samo sam tad znala da ću skupo platiti svako razbijeno ogledalo u životu…

 

 

One Comment on “(ne)Znam – dio IX

(ne)Znam - dio X - Maaja.M
15/01/2020 at 3:21 am

[…] (ne)Znam – dio IX […]

Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *