Close

05/12/2018

(ne)Znam – dio I

Mjesecima se već borim sama sa sobom i razmišljam da li da (na)pišem ovo.

Treba(m) li? Smijem li?

Hoću li moći ugasiti emocije i biti objektivna? Hoće li me ugušiti emocije dok budem tipkala? Hoće li iko (pro)čitati?

I onda u jednom trenutku sva ta pitanja koja vrtim po glavi postanu nebitna jer mi treba ovo. Treba mi da negdje i nešto kažem i napišem jer me ljudi ionako ne slušaju i ne doživljavaju.

Ovako, barem će izaći. Znate ono, “u cara Trojana kozije uši”?!


Datumi i vremenski okvir u ovoj priči više nisu važni. Važni su događaji, ti momenti koji su bili i čije posljedice još uvijek osjećam. Momenti o kojima nisam pričala jer sam u očima drugih ljudi doživljavala da ih ne interesuje. Možda je do mog nastupa. OK, jeste, ja svaki veći problem predstavljam kroz šalu i kako onda da me neko doživi ozbiljno?! Barem tako moj psiholog kaže.

I dalje ne želim da smaram ljude svojim boljkama ali negdje moraju da odu, samo da me rasterete. Možda je i sebično a možda je jednostavno način da sačuvam ovo malo zdravog razuma što mi je ostalo. Imam ga još uvijek ali me plaši činjenica da ću i bez tog ostati.

Kako, kad, gdje i zašto?

Sa 18 godina sam u pidžami i izvlačeći gaće iz dupeta odšetala u papučama do operacione sale, uskočila u istu uz pomoć medicinskog tehničara i sama se popela na operacioni stol jer u tom trenutku u bolnici nije bilo slobodnih kolica niti stola na kom bi me tamo “otpremili”. Legla na hladan stol – ispred mene medicinske sestre u šarenim kapicama koje pričaju o ručku i kad koja treba da ode po dijete u vrtić. Desno od mene otvorena vrata druge operacione sale na kojoj leži neko, fiksirano sa sve komadima željeza oko glave. Operacija je negdje nešto na mozgu.

“Maja, Maja. Aha, završila Gimnaziju, upisala Političke nauke… Ma imam momka, doći će on kasnije. Od 10? OK. 10, 9, 8, 7, 6, 5…” i nestaneš. Uspavana.

Znate li o čemu sam razmišljala u tom trenutku?

OKRENUĆE ME NA STOMAK I SVI ĆE DA GLEDAJU MOJE GOLO DUPE.

Ne sanjaš. Probudiš se. Kapci teški kao od 12 mamurluka na kišnu nedjelju. A slijepljeni. Onako, i čuješ i ne čuješ, više osjetiš da te tumba.

“PAZI BOGTE, ODE DIJETE”. Mislim da se nekom plahta ispod mene otrgla u trenutku prebacivanja sa operacionog na drugi krevet. I onda opet ništa. Oči nekako čudno peku, da li od anestezije ili suza – ne znam. Jednim krajičkom desnog oka, dok idem kroz neke zidove lijevo i desno vidim mamu i tatu. Možda sam pružila ruku.

Ne znam, ne sjećam se.

Probudi te neka težina u donjem dijelu leđa. Uuuuu kakva težina. U tom trenutku se čini kao da su svi tegovi ovog svijeta zakačeni baš tu, na mene. Kapci i dalje teški a ovi tegovi vuku li vuku, hoće da provale i krevet i mene. Snaga je u minusu na skali. Suze idu i peckaju, to je tako vrelo kao da su ih direktno iz samog pakla poslali. Idu same, nekontrolisano. A tegovi na leđima vuku i propadaju. Ja zajedno sa njima. I rekla bih nešto ali neće riječi. U glavi su ali neće preko zuba i jezika. Neće ni plač, onaj pravi. Samo krik. Tupi. Krik od centra do kraja grada.

Jauk. Krik. Suze. I oni tegovi na meni. Propašću do jezgra zemljine kugle. Oduzimaju se leđa, dupe, noge.

Toplo-hladno.

I dva pakovanja maramica koje mi je neko dobacio su u ustima, da grizem. Ne treba jaukati i vrištati, pa kako će da reaguje ona osoba iz sale desno sa sve šipkama na glavi? Ne može meni valjda biti gore?

Ne vrišti Majo. Nemoj. Ne vrišti i ne dozivaj. Ni mamu ni tatu ni Boga. Sestre si probala, one ne reaguju tako da ti ostaje da se (iz)boriš. Sama sa sobom. 

Zaspiš. Nije nesvijest, stvarno je san. Od umora.

I onda u sljedećem trenutku mamine oči. I ujnine. Prepoznala sam. Jbt, planira li neko da skine ove tegove? Izgleda da ne. Samo ih maknite sa mene.

NE!

NE!

NE! 

NE DIRAJ. NE DIŽI. TEŠKO JE I NA LEĐIMA.

Moraš. Operacija kičme u 9h, dizanje u 18h. Okreni. Podigni.

Oho, vidi, moje noge. Super. Rade. Put do toaleta. Ja 178 cm i moja mama 165. Čuva, vodi, nosi. I onda krv. A nije rana, jer moja ne treba da krvari. Menstruacija. Tijelo je u šoku, poremećeno, izbačeno iz kolosjeka a ja se punim nekom čudnom vodom od karlice preko utrobe do vrata. I sad više nema onih maminih očiju, sad je crno.

E to je padanje u nesvijest.

Opet krevet, opet teško, opet toplo i hladno i opet neke nove face. I mučnina. Trinaesti mamurluk na kišni dan, milioni zvjezdica i sjaja i kuglica i svega. I snaga. Da otvorim usta i kažem MOGU – MOGU USTATI, AJMO ISPOČETKA.

I ustanem. Opet moje noge i opet rade.

Hoće li proći?

11 dana bolničke postelje. Moja plahta, moj jorgan, jastuk, bočica alkohola da se šprickam na sve strane jer živim u konstantnom grču da je negdje nešto na meni prljavo i smrdljivo. I jeste. Bolnica je to. Bolnica u BiH.

Mama (po)diže, ujna plete pletenice na dugoj, smeđoj i poprilično masnoj, danima neopranoj kosi. Ljudi kojima se ne nadaš su tu. Oni kojima se nadaš nisu. Neki ti u trenucima dok piškim stojeći na iskrzanim bolničkim pločicama šalju poruku kako se lijepo provode na moru. August je, gotova škola. A gotova je i pamet kod pojedinih koji ti tako nešto (u)rade.

Sad ide bakterija, neka crijevna. Popiješ čašu vode, ne stigne ni kroz jednjak da prođe a već ide van. Ali nema onih tegova, skinuo neko. Suze, krikovi, jauci ili medicinsko osoblje, ne znam. Tih dana me morila i boljela  ta crijevna bakterija koja je umarala više od tegova koji vuku u samo jezgro zemlje.

Prošlo je i neplaniranih 11 dana, baka od 98 godina koja je pala pa imala potres mozga, djevojčica koju je udarilo auto polomljena od struka pa nadalje sa pogrešno sraslim kostima koje se moraju lomiti kad se probudi iz kome u koju je upala.

Prošli su tegovi i udaranje crtica koliko sam puta u jednom danu i piškila i kakila i povraćala.

Presušena. Bože hvala, smršala sam bez po’ muke.

I idem kući.

Vidiš Majo, nisi propala kroz zemljinu koru, nisu te spržile suze iz pakla, tvoje su noge i više ne boli.

Prestalo je da boli, zatvorena su vrata pakla. 

Jesu, zatvorena su narednih 7 godina.

Ali nije to bio pakao, to je bio samo predulaz da se izuješ i ostaviš jaknu.

Prava koja vode u pakao i podzemlje su se otvorila poslije. 7 godina poslije samo što ja to tad nisam znala.

Jedno razbijeno ogledalo sam otplatila, nisam znala da ću morati vratiti baš sva…


Nastaviće se…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *