Close

11/02/2019

Mogu li kupiti (ne)mir?

Da bi vam ovaj a i svaki sljedeći bili jasniji, odvojite par minuta vremena da pročitate prvo OVAJ pa OVAJ tekst a onda, ako vam je baš baš dosadno produžite na:

Tad, te kobne godine kad sam obilazila sve znane i neznane doktore od BiH preko Srbije pa sve do Hrvatske znala sam koliko šta košta ali nisam vodila pretjeranu brigu o tom jer sam znala i to da imam tatu i mamu. Moji roditelji su oduvijek znali da na pametan način raspolažu novcem i da imaju to nešto za “nedajbože”.

Kod mene je “za svaki slučaj” uvijek slučaj da potrošim. Barem je bilo tako, sad sam malo pametnija.

Koštao je svaki tretman i pregled, svaki litar goriva, svaka tableta protiv bolova. Jeste, znam. Tad nisam vodila računa jer sam znala da imam tatu i mamu. Imam i sad ali su se moji stavovi po pitanju štednje malo pretumbali jer sam postala svjesna da neće i ne trebaju uvijek biti tu da “poguraju” kad meni zine guzica na čizme od 300-400-500KM.

Već neko vrijeme se trudim pametnije raspolagati sa novcem kao takvim i da se ne dovedem u situaciju da nemam za to “nedajBože”.

Kako se trudim pametnije raspolagati sa onim što imam, tako isto razmišljam “šta u slučaju ako ne bude dovoljno” ? Hmm, da, može a i ne mora da se desi ali kad saberem i oduzmem sve boljke koje me prate, znam da će i do tog doći u jednom trenutku.


“Pare ti ne mogu kupiti zdravlje” – najčešće izgovarana floskula u nas. Jeste, slažem se, ali što bi rekao moj tata, ne mogu ali ti mogu priuštiti najbolji mogući tretman pa u teškim trenucima ne moraš da razmišljaš bar o tom baš kao što nisam ja tad kad me sve strefilo. Istini za volju, ni ti najbolji dostupni tretmani nisu garancija ali jesu opcija i tračak nade. Evo, tu noć kad sam zaglavila u bolnici u Bihaću sa dijagnozom opsežne plućne embolije da nije bilo tate da plati potrebne injekcije, ne znam šta bi se desilo. U našem poremećenom sistemu, pitanje je da li bi dobila potrebnu terapiju jer se kleksan kupovao u apoteci pa donosio medicinskim sestrama. Kleksan i svaka tableta, infuzija i malo crijevo kojim sam bila spojena na kisik.

Šta bi da tad nije bilo tate i mame? Čim bih platila da sam sama, bez dovoljne količine novca? Da li bi mi to ubrzalo proces odlaska na onaj svijet? Ne znam, moguće. Upravo iz tog razloga već neko vrijeme razmišljam i o životnom osiguranju i štednji na taj način. I tad, po izlasku iz bolnice sam se raspitivala o istom ali nisam naišla na pozitivnu reakciju upravo zbog istorije mojih bolesti.

Prije nekoliko dana, nakon nekoliko jutara i bolnog dizanja iz kreveta zbog bolova u kičmi a i poprilično loših parametara stanja feritina, opet sam počela da razmišljam na tu temu; da li mi treba? Iskreno, o toj temi znam jedno veliko ništa i kod nas je generalno ta priča uvijek vezana za “lopovi, od te priče nemaš koristi”. U mojoj bližoj okolini nema ljudi koji bi mi ispričali svoje iskustvo iz prve ruke pa sam, kao i obično, uzela stvari u svoje ruke da ispitam o čemu je riječ. Na Facebook stranici sam vas pitala za iskustva ali je i to izostalo i onda sam skontala da smo mi stvarno društvo koje to niti koristi niti vodi brigu. Onda sam se dodatno zainteresovala pa imala niz sastanaka sa predstavnicima različitih osiguravajućih kuća, čisto da ispitam i provjerim da li je to sve u pet deka, kakva su sitna slova koja previdimo prilikom potpisivanja, isplati li se, mogu li i da li mi treba.

Odmah da vam kažem, meni treba. Obrni i okreni, meni stvarno treba jer ovo stanje u kom se nalazim je kao tempirana bomba i za koju se zna da će eksplodirati u jednom trenutku samo je pitanje u kom rasponu će da frcaju geleri okolo.

Svjesna sam svog narušenog zdravstvenog stanja i dao Bog da to bude pod kontrolom barem nekoliko godina i da mi ne zatreba bolnica ali razum kaže da je nemoguće. Razum i doktori.

Ne mogu reći da sve osiguravajuće kuće nude isto ali se ne razlikuju mnogo i  bolje pogodnosti imate ukoliko niste baksuz kao ja kog je strefilo sve što može da strefi. Jedino još što nisam gluva, sve ostalo imam. Ali, čak i u ovom mom stanju postoje opcije osiguranja koje, kad dođe to “nedajbože” mogu biti od pomoći. Ne, neće novac da izliječi ni mene ni bilo koga od vas ali vratimo se na početak priče – olakšaće jer nećete u tom trenutku razmišljati imate li 100, 200 ili 300 maraka da platite nalaze, tablete ili tretman.

Iako zdravstveno osiguranje, MA KAKVO ONO BILO ipak pokriva dio bolničkog liječenja, nije zgoreg imati i još neku vrstu finansijske potpore. Nije, jer to što vam treba u bolnici nikad nije TO ŠTO VAM TREBA već uvijek više. I samo se gomila. Obično na svu muku dođete i do tog da se ne smije svašta jesti i piti, da se mora ovo ili ono, ovako ili onako i da te na kraju dana još i glava zaboli jer, ODAKLE?

I zaista, nakon “istraživačkog procesa” koji je uključivao ispijanje kafa, shvatila sam da mi treba ali da se jako teško odvažiti na taj korak i odreći dijela mjesečnih primanja ukoliko nisu stalna i fiksna kao što kod mene trenutno nisu. Nije jednostavno ni kad imate dobru platu jer smo tako isprogramirani da uvijek razmišljamo u pravcu “ma ne treba to meni, ako dođe do belaja snaći ću se”. Kao društvo, pogrešno smo natakareni prema stvarima koje su na zapadu potpuno normalna pojava; sasvim je normalno razmišljati o budućnosti i ulagati u istu. Lijepo je živjeti u trenutku i biti srećan, imati onoliko koliko ti tad treba ali je još ljepše kad znaš da, ako sutra strmopizdekneš niz stepenice možeš izabrati tamo neki bolji gips, skuplje tablete protiv bolova i rehabilitaciju koju možeš platiti bez da ideš na listu čekanja za neku od banja.

Odbijam činjenicu da moram odrasti i zauvijek ću ostati Petar Pan, on me i čini živom, ali i Petar Pan mora otresti Zvončicu po guzici, kupiti kasicu prasicu i s vremena na vrijeme nešto u nju ubaciti pa kad mu zapnu one uvrnute papučice na nogama, moći će kupiti nove i imati gips koji mu se slaže uz zelene helankice.

Nisam i neću izgubiti dječiji duh samo ću upaliti ovo malo mozga i razmišljati u pravcu da će doći vrijeme kad neću moći nazvati i reći “ja opet bolesna” već ću nazvati i reći “bila sam bolesna ali riješeno je”.

Polako dolazi vrijeme da ja budem taj broj telefona koji kuckaš i nazoveš i kažeš “trebalo bi…”

Ako ćete iskreno, živim za taj trenutak, da budem taj neki oslonac nekom.


Evo ga, opet sam uspjela da napravim filozofsku raspravu sama sa sobom i oko pitanja da li mi treba ili ne treba životno osiguranje i štednja. Da je Sokrat živ, pozavidio bi mi na talentu za preseravanje ali zaista, stvari nisu crne i bijele već sive i šarene. Ako očekujete i neki zaključak, evo ga.

Da, ja trebam životno osiguranje i štednju ali ga u ovom trenutku ne mogu sebi priuštiti. U ovom trenutku ne ali to ne znači da neću uskoro moći i da ću, čim se to desi, iskustvo i proces podijeliti sa vama. Za sad, Sokratica piskara po internetima i razmišlja o (be)smislu života. A nije, stvarno nije besmislen, samo je komplikovan. 

Ne, ne može novac da vam kupi zdravlje ali može najbolji mogući tretman a i to je svjetlo na kraju tunela. Barem ja to znam. A i imam dvije fascikle doktorskih nalaza i mišljenja da to i dokažem.

P.S. Autorka će da okači potpuno nevezanu fotografiju na ovaj tekst zato što je dobra. I zato što mi se može. A to volim.

Volim kad mogu i da mogu.

P.P.S. Čim se odvažim i na taj korak potpisivanja i sklapanja ugovora budite sigurni da ću vas izvjestiti o tom, korak po korak, bez uljepšavanja, sa svim sitnim slovima. Znam da hoću jer mi treba da znam da mogu da platim (ne)mir.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *