Close

25/08/2017

Meni ni moj problem nije problem

25.01.2017 su mi po drugi put u proteklih 7 godina operisali kičmu – UKC Tuzla.

01.03.2017 su me vratili u bolnicu, ovaj put kantonalnu, u Bihać. Dijagnoza? Opsežna plućna embolija i preživljen plućni infarkt sa odumrlim dijelom desnog plućnog krila.

26.03.2017 sam otpuštena iz bolnice uz stroge upute šta i kako dalje.

10.04.2017 sam odlučila da život ide i mora dalje, spakovala stvari, napustila roditeljsku kuću i vratila se u Banjaluku. Sama.

21.04.2017 sam išla na poslovni put u Sloveniju.

Život ide dalje, mora.

MY ASS.

Da, u stvari ide i mora ali, kako? Bez straha?

MY ASS, AGAIN!

Neki strahovi ne prolaze, samo se potisnu.

(pre)Duboko.

Čuče i samo čekaju neku situaciju, novu priliku da iskoče i išamaraju te.

Čovjek je satkan od strahova i kompleksa a univerzum se pobrinuo za sudbinu i način na koji se prema istima ophodimo. Trudim se imati na umu upravo ovo – ne vodimo već nas vodi ali prečesto zaboravim i popizdim na vajanje slona od male muve… JEBALA TE MIGRENA DA TE JEBALA, NE SERI, STISNI ZUBE I RADI!

Meni ni moj problem nije problem jer znam da ima i može gore. Sve se dešava zbog nečeg. Valjda.

Meni ni moj problem nije problem jer sam sam zahvalna univerzumu na tom što sam živa.

Meni ni moj problem nije problem ali malo sutra. Ipak jeste.

Kad sam tek izašla iz bolnice plašilo me disanje, spavanje i hodanje. Konstantno sam gledala u svoje otečene noge i izražene vene, očekivala sam neki tromb veličine Kine da ga vidim kako šeće kroz mene. Pažljivo sam disala, kretala se, osvrtala se da provjerim da li je neko preblizu, možda će me skačiti rukom po leđima pa će opet kičma da nastrada. Plašila sam se savijanja, okretanja, sjedanja. Zamišljala sam kičmenii stub kao slamku koja može da se savije u svakom trenutku. I onda je prošlo.

Nije. 

Potisnula sam strahove, stavila ih u drugi plan jer život ide dalje.

Navikla sam se na otečene, bolne i teške noge i ruke, činjenicu da ne mogu da spavam jer mi pritisak divlja. Bilo je OK otići u službu Hitne pomoći na mjerenje pritiska pa ostati tu zbog predinfarktnog stanja.

Nije. 

Strahovi počinju da divljaju a mislila sam da su dovoljno duboko potisnuti. Strahovi se iz najdubljih crnila izvlače na površinu.

Drugi put u proteklih mjesec dana mi se dešava da u snu osjećam isti intenzitet bola kao i tu nesrećnu noć kad, kažu, se desio plućni infarkt. Boli isto, na istim mjestima, tijelo je paralizovano i nepokretno a um bolesno smiren i opušten ali ne reaguje panično. (raz)Um kao da je navikao na sranje i u ustvari ne zna da se nosi sa “normalnim” stanjem.

Pogriješili su jednom jer mi nisu dali injekcije heparina. Pogriješili su drugi put kad nisu znali da očitaju nalaz krvi koji je bio jasan pokazatelj embolije. Pogriješili su treći put kad su mi dali tablete na koje sam alergična. Pogriješili su, evo, i četvrti put jer pijem pogrešnu terapiju. Terapiju koja je kao pojas u autu – štiti, al’ može vrlo lako da ubije. Koliko još puta neko treba da pogriješi prije nego li izgubim zdrav razum? Hoću li ga izgubiti ili je moja sudbina jednostavno tako usrano iscrtana da će da griješe i lome do nekog novog oblika života?

A strahovi? Oni se vraćaju, pomalo. Najčešće u situacijama kad im se uopšte ne nadaš, na random mjestima. Samo bljesnu, izbace iz kolosjeka i ugase se. Ostave te sa mislima “šta bi bilo kad bi bilo”. Ostave te sa bolnim (o)sjećanjima o nemoći dok ležiš nepokretno u bolničkom krevetu. Ostave te sa tupoćom u prsima i mislima. Ostave te sa pitanjem “DA LI BIH MOGLA OPET DA PREŽIVIM TAJ INTENZITET BOLA KAO TAD?”.

Da li bih? I kako sam?

Je l’ vama normalno sve proći s osmijehom? Ne sjećam se da sam puno plakala. Sad, nakon svega sam shvatila da, što je veća bol plačem sve manje. Ili nikako. Najveće životne tragedije su prošle trezveno, bez ijedne suze. Najveće gluposti sam oplakivala satima i danima. Najveći ožiljci su i nastali tad, kad nisam plakala. Oni koji ne zarastaju. Ono što ne isplačeš ostane i jede te. Uvijek će.

Ali, ko zna zašto je to dobro. Jedan oblik života je ovaj, a ko zna, možda sljedeći bude drugačiji. Manje stresan. Bolji.

Neka strahova, od njih smo satkani. Neka i sudbine, ne treba se ni na nju žaliti, takva je kakva je. Treba ostati na nogama i kad te sablja sječe po leđima. Ne, znam da ne može svako ali sreća, ja mogu. I hoću.

*autorka i dalje zadržava pravo da i na outfit postovima lupa o smislu života*

Ako izuzmemo sva preživljena sranja, doći ćemo do nepodnošljive lakoće života i moje površnosti a to je da baš volim da se šminkam i naslikavam. Volim Nikolu, Tajanu i Milanu jer na svu hi(p)steriju izvuku ono najbolje svojim očima i pogledom kroz objektiv. Volim ih jer me vide onako kako se ne vidim pa kad dobijem fotografije ne mogu da vjerujem da sam to ja –  odraz u ogledalu nisu ove fotografije.

Ovo je nešto drugo, neka posebna magija. I dobri fotografi.

 Nikola Zajc photography

 

One Comment on “Meni ni moj problem nije problem

Marinko Kondić
25/08/2017 at 4:02 pm

Stvarno odlične fotografije. Poyy

Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *