MaajaM 2018, LE – starija i pametnija?!

Moja “serija” tekstova o boli i boljkama koje su me sustigle protekle dvije godine je trebala danas da se nastavi. Već sam stavila i naslov, stegla šaku i odlučila da je vrijeme da i “to” izađe iz mene, ta čuvena plućna embolija. Moram nastaviti… Moram da pišem o tom makar nikog ne interesovalo. Moram jer…

Pa ovako; ako ja nešto napišem, neko pročita, shvati i poželi da prokomentariše onda znam da je pročitano s voljom i razumijevanjem. Meni je bilo lakše jer sam napisala a nikog nisam prislila da pročita. Ovako, kad poželim da nešto kažem, osjećam se kao da drugu stranu silim da me sluša a ja nikako ne želim siliti bilo koga na bilo šta. I tako već godinama…

Vjerujem u sudbinu i da se sve dešava s razlogom, ali isto tako vjerujem u “slobodnu volju” čovjeka da bira svoju stazu i put za života dok ide ka ostvarenju te sudbine…


Danas neću da pišem o bolu i boljkama, ostaviću za kasnije, ionako neće proći sve dok sam živa…

Danas neću da pišem o sranjima i stanjima, ostaviću za kasnije, znam da neće popustiti…

Godinama je Maja Memić bila Maja Memić by day a Majolina/My piece of the world/Maaja’s blog a onda i MaajaM by night. Godinama sam od drugara u razredu, kolega na fakultetu i okoline “krila” da radim što radim i imam hobi kakav imam. A onda je taj hobi počeo da postaje sve ozbiljniji i ozbiljniji, ponude za različite saradnje su bile sve češće i češće a ja sam nekako i dalje sve to gledala tako, stidljivo i sramežljivo i nisam voljela spominjati šta je to što radim kad ne radim.

Nisam blog doživljavala kao posao iako je bio. Meni je isprobavanje pudera, ruža ili maskare predstavljalo zadovoljstvo a tek kad se neka djevojka javi i podijeli svoje oduševljenje osjećala sam se posebno. Sitnica, ali takve sitnice su me činile a i dalje čine srećnom. A onda sam, sa kozmetike i recenziranja u sve to uvrstila i poneku fotku. Jednu, dvije, tri… Pet. Svoju. I ne lezi vraže, i to se nekom dopalo pa su “besplatne” stvari stizale na moju adresu. Tad, u to vrijeme u mojim očima je to izgledalo “besplatno” ali sad kad je sve naraslo malo više shvatam da nije. Jeste, dobila sam poklon ali taj poklon je mene i tad kao i sad obavezao da ga nosim, fotkam i prezentujem. Nisam shvatala da onaj ko “poklanja” ipak ima malo više koristi od mene i tog što radim.

Poklon nije poklon već sredstvo za rad, fotografisanje nije dokonost već je ulaganje vremena i izražavanje “kreativnosti” i blog nije hobi nego posao. Ja ne dobijam stvari džabe već se za iste “naradim”.

Blog je dodatni posao a ako je dobar, onda posao posao i svuda u svijetu se cijeni, samo je kod nas “besposlen pop i koze krsti po selu”.

Ja nisam veliki bloger sa milionima pratioca, što pravih što lažnih. Ja nisam neko koga angažuje Chanel i Dior ali ipak jesam neko ko je stvorio virtuelnu zajednicu žena koje svakodnevno prate šta se dešava i zaista vjeruju u ono što (na)pišem. A ono što napišem je uvijek i isključivo istina. Moja istina. Kad kažem moja istina mislim na to da prenosim svoje utiske i iskustva koja mogu ali ne moraju da se podudaraju sa ostalima jer i nismo svi isti ali NIKAD, baš baš NIKAD ne bih prihvatila ni uradila bilo šta u šta i sama ne vjerujem.

Izgraditi tako nešto i steći povjerenje je velika stvar a izgubiti isto zbog 10, 20 ili 100KM ili nekog tamo fensi proizvoda koji ti neko ponudi da probaš je SULUDO! Svjesno narušiti ukazano povjerenje u bilo kom poslu i odnosu je, u najmanju ruku, kretenski. Ja radim samo i isključivo ono u šta vjerujem i makar se sve ugasilo preko noći, nema veze. Moje je. 

2016 sam dobila nagradu od UK ambasade kao jedna od tri najbolje blogerke.

2017 sam dobila nagradu od UN woman kao najbolja blogerka za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju.

2018 sam oficijelna blogerka Banjalučke zime.

Iza mene “stoji” Avon, Henkel, Lucido agencija, Sol azur, XY kreativaca i malih poduzetnika, frizerski saloni, šminkeri, ovi ili oni. Ja ulažem vrijeme, ono čega imam najmanje, cimam ljude i aktiviram sve redom i uvijek sa pričom “ajmo nešto”. Ajmo nešto što možda niko nije, ajmo nešto novo i drugačije.

Ajmo pričati i pisati o onom o čemu bi svi rado ali se plaše nekog ili nečeg. Ajmo čačnuti u golotinju nas koje ne izgledamo savršeno, ajmo pustiti neretuširane fotografije, postaviti na story priču o peglanju i pranju veša. Ajmo o bolestima o kojima se ne priča i sjajnim trenucima o kojima bi trebalo. Ajmo stvarni život prenijeti na društvene mreže i pokazati da može i tako, da nije sve glamur i sjaj.

Ajmo. I sve je to dio “blogerskog posla”. Sve je to uloženo vrijeme i trud, sve je to neko morao da uradi ali AJMO. Samo da je pokret i da se radi i da je drugačije. Prošla godina je bila kritična, ova turbulentna a ni sljedeća ne obećava da će biti laka… Neće, znam da neće ali nije bitno kako znam, nadam se samo da ću još malo da porastem i uozbiljim se. Ne zato jer to tako treba i jer mi je neko rekao već zato što sam shvatila da trebam.

I još jednom – NE, BLOGERKE NE DOBIJU STVARI DŽABE JER NE POSTOJI DŽABE I NE POSTOJI BESPLATNO i svaki put kad se nekoj/nekom od nas obratite sa tim budite svjesni da je uvreda.