Close

04/08/2019

Kako? Lako.

Već neko vrijeme sam pretjerano emotivna i ako ćete iskreno, ne znam šta je razlog tom. Nije PMS, nisu hormoni, provjerila sam. Možda je do ovih visokih temperatura, možda zato što mi je ovo Merkurovo naopačke hodanje izjebalo život proteklih mjesec dana pa sad kako (po)pušta ne mogu da se priviknem.

Možda je ovo, možda je ono ali me neke smiješne stvari bacaju u ozbiljna razmišljanja i previranja i ako ćete iskreno, ne znam kako se to hendla.

Na današnji dan prije tačno 9 godina je ne tako mali djevojčurak od 19 godina odšetao od bolničke sobe do operacione sale na odjelu Neurohirurgije sa sve rukom u guzici vadeći gaće koje su se zaglavile.

Na današnji dan prije tačno 9 godina sam na operaciju kičme gledala kao na svako sranje koje me zadesi u životu – tako mora biti. Jebaji ga, možda i ne mora, prolaze ljudi i lakše u životu, ne strefi ih sve ono što mene jeste ali isto tako nikad mi niko nije rekao da ću plakanjem nešto postići i promijeniti.

Dođu i meni dani kad bih sjela i ne plakala već jaukala nad svim što se desilo i što se dešava a za šta nemam objašnjenje ZAŠTO BAŠ MENI. Možda otplačem, možda ne otplačem, to ljubomorno čuvam za sebe.

Dođu i dani kad bih digla ruke od svega, zatvorila se u četiri zida i više ih nikad ne napuštala. Dođe. Kažu neki da su to sva lica depresije i socijalne anksioznosti. Poštujem. Poštujem mišljenje svakog doktora ali im ne vjerujem.

Dovoljno sam se puta “navjerovala” bijelim mantilima i dovoljno puta dobila po glavi tako da ih od sad sve uzimam sa rezervom. Dovoljno sam se “navjerovala” ljudima da trenutno kao jedino rješenje za očuvanje pameti vidim neku planinčugu i druženje sa ovcama. Dobro meni, dobro njima. Ali ne ide. Ne ide jer moraš s ljudima.

Moraš, htio ne htio.

Ja i kad pomislim da zakukam nad sudbinom, odvalim sama sebi šamarčinu pa kažem SABERI SE, DOBRO JE TO SVE A BIĆE I BOLJE. MORA.


Volim to što radim. Mogu da kukam svaki dan po cijeli dan i tražim mane, žalim se, prijetim otkazima, prekidima saradnje, bijegom u pomenutu planinu. Iznerviram se million i jedan put da bih najradije hodala po gradu i djelila pleske, od huje i muke što mi se desilo što se desilo i što se dešava što se dešava…

Ali na kraju dana, ipak volim. Možda sam mogla proći i bolje u životu, izabrati drugačije, jednostavnije, lakše. Jesam sigurno ali sam ipak birala slabije plaćene poslove na kojima sam krv propišala ali i (na)učila.

Birala sam teške ljubavi koje su me pojele.

Birala sam uvijek ono što mi u tom trenutku okrene želudac naopačke i nisam se kajala.

Nemaš pravo na kajanje ako u nešto ideš svjesno. Nemaš.

Meni se ostvarilo ono što sam htjela prije nekoliko godina. Maštala sam o zapadu i načinu života gdje samo radiš radiš radiš i gdje te život melje. Maštala sam o konstantnom pokretu, ljudima, komunikaciji, stresu i nespavanju. Samoći. Maštala sam o bijeloj posteljini na krevetu napravljenom od paleta sa čašom vina pred spavanje. I dobila sam sve to. Dobila sam i prateća sranja ali i to. Možda su moje želje biti nesvakidašnje, malo poremećene pa je sad tako kako jeste ali ne mogu reći ni da nije kako sam htjela a ni da se kajem.

Nemaš pravo na kajanje ako u nešto ideš svjesno. Nemaš.

Na današnji dan prije tačno 9 godina je počela naplata svakog do tad razbijenog ogledala a sinoć sam razbila još jedno za koje sam sigurna da ću krvavo otplatiti kao i svako do sad.

Jbg, ako je tako onda je tako i ako je borba onda je borba. Ako mi iko ikad dođe sa dokazom da od suza bude bolje, plakaću i da prebacim preko norme; do tad, dok se to ne desi sve što mogu je završiti ovu čašu vina, složiti loše uspomene i staviti u prvu ladicu stola za šminkanje. Ne želim da zaboravim sve što se desilo, želim samo da nastavim dalje.

:autorka je možda popila i previše pomenutog vina na bijeloj posteljini pa utripala da je Platon:

 

*nastaviće se*

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *