Close

10/07/2017

#EXITsummeroflove – niko nije savršen


Sve do večeras sam mislila kako je suludo dati klincima lovu da odu na Exit. I dalje to mislim, ali da im kao roditelji trebate dati blagoslov da odu ako su taj novac SAMI zaradili i odlučili tako potrošiti – BRING IT ON!

Da li su večerašnjem zaključku prethodili mjeseci agonije i bola i sranja kroz koja sam prošla – ne znam.

Da li kao malo starija i, uslovno rečeno ozbiljnija, sve doživljavam drugačije – ne znam.

Da li sam na ovom EXIT-u naučila nešto o sebi? ITEKAKO!

Posmatrajte širu sliku, nije me Exit kao takav naučio i “poodraslio” već sve ono što mu je prethodilo.

EXIT me, bez imalo preseravanja, naučio da volim i da ne postoji savršena ljubav, ma iz kog ugla je posmatrali! Ljubav prema sebi, partneru, roditeljima, kućnim ljubimcima ili automobilu koji vozite. Nema crno i bijelo već dobro i loše, dvije strane iste medalje. Danima prije polaska me držala euforija oko odlaska kao i do sada – žurka, ludilo, nespavanje. Nema veze što sam izašla iz bolnice prije 15 minuta i što posljedice iste osjećam još uvijek. Nema veze jer se mora gurati naprijed. Nema veze što sam ostala izrađena za smještaj 5 minuta prije polaska za Novi Sad jer me život već nekoliko puta naučio da moraš biti spreman za improvizacije u svakom trenutku i da šamara kad se najmanje nadaš, od sitnica kao što je da ne znaš gdje ćeš i kod koga da spavaš pa do krupnih stvari kad ležiš u krevetu i ne znaš hoćeš li da preživiš. Ne parafraziram. I ne planiram.

Naučila sam napokon da je planiranje pola zajeba i da možeš samo da imaš ciljeve i težiš ka njihovom ostvarenju. Ne, pardon, ne težiš već radiš naporno na njihovom ostvarenju jer ništa neće da padne s neba. Čak i ako se čini da je palo, doći će neko da to uzme, prije ili kasnije. Tokom proteklih nekoliko mjeseci sam obnovila stara poznanstva i prijateljstva, prekinula drugarstva i upoznala nove ljude ali dvije osobe su ostavile poseban trag na mene, nešto kao pečat za koji mislim da se dugo neće oprati sa zapešća ruke, ako ikad i ode…

Upoznala sam dvije osobe bez istinskih životnih problema a koji se trude svom silom da ih sebi stvore i to od trenutka kad progledaju ujutro pa sve do počinka, samo žal na apsolutnu i nesagledivu težinu života i tešku muku koja je spopala sve oko njih a nikako baš na njih da se navali. Da, postoje ljudi kojima je žao što su zdravi i pravi, imaju posao i ljude koji ih vole. Žao im je što je rupica na tek kupljenoj i opranoj majici potrefila baš njih jadne, svemir da stane nad težinom koja ih je spopala. I teško je, ja istinski vjerujem da je teško živjeti sa tako crnim mislima iz dana u dan.

Exit nije savršen.

Kažu da nije ono što je nekad bio i da ne dolazi taj “mentalni sklop ljudi” koji su dolazili zbog dobre muzike i “alternative” već da je komercijalno, industrijalizovano i hladno. Da, i? Pa da l’ je normalno ne napredovati i biti godinama na jednom te istom mjestu. Zar ne trebaju svi biti ponosni na činjenicu u šta se jedan takav festival pretvorio? S druge strane, Exit je savršeno organizovan scensko-muzički-produkcijski spektakl bez ijednog propusta, od majica na volonterima preko kadrova za video bimove do izvođača. Nema “jakih” imena za ove što žale za prošlosti, ali je Exit sam po sebi dovoljno jak i ime da privuče ljude iz različtih dijelova svijeta.

Nema ovog, ima ono, nema ovako ima onako.

Da, ne sviđaju mi se uniformisane djevojke u teksas šortsevima i bijelim starkama ali se ni njima ne sviđa moja šljokičava haljina sa bandanom preko usta. Ne sviđa mi se loženje na hipi kulturu pa svi imaju krune od cvijeća oko glave dok u isto vrijeme ne znam šta u stvari sve to predstavlja. Ne sviđa mi se što mrzite većinu i uporno se trudite biti “alternativa” svemu i svakom.

Kažu da je Exit najbolji festival u regiji.

Upoznala sam ljude kojima je ovo prvi dolazak na Exit. I ja sam nekad imala “prvi” trenutak. Upoznala sam ljude koji su bili na prvom ikad održanom i sad ovom. I one koji konstantno dolaze već 15 godine. Upoznala sam one koji tek treba da odrastu i one čija djeca su odrastala dok su oni svoje godišnje odmore provodili upravo na Petrovaradinskoj tvrđavi i živjeli Exit, svako iz svog uvjerenj.

Ma ne, nije Exit savršen, nisi ni ti, ni ja niti bilo ko drugi. Nije ni ljubav, a ipak je ljubav i bez nje ne može(mo).

Ma ne, nije Exit savršen ali je ljubav i ne treba da bude. Ne može da bude. Exit je onakav kakvim ga sebi u glavi stvoriš, baš kao i život – nepodnošljivo lagano i pitko iskustvo u poderanim farmerkama i bijelim starkama.

Exit raste, nemojte ga krivit za to već zapitajte sebe gdje ste i zašto stali.

Ljubav.

Magija.

Ljeto ljubavi.

Napokon sam malo porasla, upravo ovdje, u Novom Sadu gdje se to najmanje očekuje. Upravo sam shvatila da previše dajem i isto od drugih očekujem. A očekivanje je, uz ono planiranje baš jedna velika glupost. Kao i vjerovanje da je ljubav prema bilo čemu i bilo kome savršena. Ljubav je jednostavno ljubav.

Exit je ljubav!


*autorka zadržava pravo da sere k’o foka na svom blogu*

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *