Close

27/08/2018

Dok bogati plaču, blogerke peru veš

Imaju li blogeri pravo na godišnji odmor i ako da, kako taj godišnji izgleda?

Je l’ visimo i dalje na društvenim mrežama pa onda to objavljujemo ili kako?

Ja sebi (po)često dozvolim takvu vrstu odmora a možda ne bih trebala? Ili ne bih smjela? Bilo kako bilo, poslije svake duže pauze i odsustva sa mreža nekako mi se teško vratiti na iste jer se osjećam dužnom da vam objasnim i zašto me nije bilo i šta se deašavalo i šta sam radila i i i … Milon i jedno i.

Obično taj povratak nekako bude da samo nastavim kao da se ništa nije desilo ali ovaj put sam se odlučila za (o)manji tekstić jer je smislenije od predugih objava na Facebook stranici.


Gdje sam, šta radim i zašto sam se izgubila?

Može li ETO da bude dovoljno dobar odgovor? Može.

Pored standardnih zdavstvenih zavrzlama na koje se još uvijek privikavam i učim kako da živim, bilo je toliko tumbanja da mi je jednostavno trebao odmor od zabave. Kad kažem zabave, mislim na zabavljanje drugih. Depresija me još nije uzela pod svoje i upravo da bih to spriječila, trebalo mi je povlačenje, razgovor sama sa sobom i slaganje prioriteta.

Ma koliko se drugim ljudima činilo da je blog i bloganje baš super hobi i zajebancija, vjerujte da nije. Ono što izađe u javnost i na mreže je samo mali djelić svega što stoji iza. U jednom trenutku je jako bitno presuditi da li ste stvarno bloger ili wannabebloger koji to radi onako, iz hobija.

Ja sam proteklih dana razmišljala upravo o tom – jesam li marketing konsultant ili bloger? Moram li biti jedno ili drugo ili mogu oboje? Šta radim i da li sve ovo ima smisla?

Ugasiti priču koja traje toliko godina i koja mi je dovela fenomenalne ljude u život nije lako i shvatila sam da bi to bila ludost, naročito sad kad se ostvaruje dosta tog o čemu sam maštala prije godinu, dvije, tri…

A onda opet, nastaviti borbu sa vjetrenjačama, ulagati sebe, odricati se a da to na kraju dana nije dovoljno? I to je Sizifov posao.

Da, trebalo mi je nekoliko dana da se posložim. Nije me bilo na društvenim mrežama, morala sam da odmorim. Hvala svima koji su upratili i to da me nema pa pitali je li sve OK. Jeste, dobro sam. Dobro sam taman toliko koliko mi okolnosti dozvoljavaju da budem. Nakon pada i crnila, mislim da sam ipak i opet progledala. Neko i nešto me tjera da ne odustanem.

Znam da se čini baš fensi fotkati tamo i ovamo i dobijati stvari, kako to vole neupućeni reći “džabe” ali ništa i nigdje nema DŽABE. To džabe je najskuplje, vjerujte mi, uvjerila sam se na svojoj koži nemali broj puta. Ne, možda nije najteža stvar na svijetu ali nije ni najlakša provesti sate i sate fotkajući se (ili proizvode), pristati na isprobavanje ovog ili onog… Nije, ali je kul. Kul je i ja to radim godinama i definitivno ne planiram (odu)stati jer da nema ovog bloga, vjerovatno bih ja, kako bismo rekli mi ovdje u BL bila “s one strane Vrbasa” odnosno vezana na psihijatriji.

Ovo je moj izduvni ventil, nešto u šta sam uložila dosta i na šta sam, usudim se napokon reći PONOSNA. Jesam, ponosna sam na svoj mali blogić, na sve ljude koje sam upoznala zahvaljujući tipkarenju, na sve ostvarene saradnje a i one koje će tek doći. Ponosna sam jer je sve rađeno iz ljubavi i potpuno iskreno, nikad mi nije palo na pamet da izigram povjerenje jedne jedine žene a naročito ne vas 4-5 hiljada koliko ima na Fejsu.

Sjela sam, otvorila vlastiti blog i krenula da čitam. Za neke tekstove ne znam kako su nastali i kakve su me emocije vozale u to vrijeme. Zbog nekih sam opet plakala. Zbog nekih bila ponosna. Ponosna sam i na nagrade a svaki komentar mi vrati osmijeh na lice koji je baš baš počeo da se gubi proteklih mjeseci.

Trudim se da živim iskreno, ma koliko prljav moj posao znao da bude i to je ono što ste prepoznale. Ženama je dosta lažnih priča i savršenosti, glamura i sjaja na sve strane jer TO NIJE STVARNO. Nismo sve našminkane 24h ni nasmijane niti su nam kuće instagramske.

Imamo uspone i padove, dobre i loše trenutke i jedna drugoj bismo trebali biti podrška a ne prostor za pakost i zavist. Ma koliko govorila da su ljudi govna i da od njih treba zazirati, u dubini duše ne mislim tako. Mislim da ima dobrih. Ima loših a takvim se mahne sa obe ruke i postavi blok za sva vremena.

I znate koja objava je presudila da kažem sama sebi: “E NEĆEŠ GOSPOĐO NIŠTA DA GASIŠ I UNIŠTAVAŠ!” ?

Evo OVA!

Ova, jedna obična, svakodnevna priča sa kojom se poistovjetilo toliko žena.

DA, sve mi peremo i peglamo veš.

DA, sve mi imamo bake i majke i sestre i tetke i

DA, to je svakodnevnica. Život. Normalan. Onako, ženski…

Volim i ja da odem na promociju fensi vina ali me čeka veš da ga operem i opeglam. Čeka me i baka svake nedjelje da dođem. A i super festival na kom se okupljaju marketari iz jugoistočne Europe  pa svi hodamo sa akreditacijama i pametujemo. Ali  često patimo od depresije i nedostatka vremena, nije svaki dan dobar, nismo uvijek našminkane niti imamo za nasjkuplju, HE kozmetiku. Neke živimo na visokoj nozi, neke prosječno. Neke lažemo i predstavljamo stvari 10x boljim nego što zaista jesu, neke NE.

Neke živimo ZA, neke OD društvenih mreža.

Ja se trudim pronaći balans koliko god je to moguće. Da, super je biti bloger i baviti se marketingom ali nije super od 24 raditi 20h. Super je biti blogerka i dobiti fensi paket PR proizvoda ali je malo manje super ganjati dnevno svjetlo da isto fotkaš i opravdaš ukazano povjerenje. Super je biti blogerka ali nekad je pritisak prevelik i onda se puca. Ali, svi pucamo?

I bogati plaču, i blogerke peru veš. Najčešće same svoj.

 

One Comment on “Dok bogati plaču, blogerke peru veš

dovla
28/08/2018 at 11:17 pm

🙂 majo

Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *