Close

29/08/2016

Djeco, postojite li?!

Žao mi je Mahire…

Žao mi je tebe, sebe.

Žao mi je ako si bio drugačiji od većine, a nisu te shvatali.

Nisi se ti ubio, nama su ruke krvave.

Je l’ se sjećate vi perioda kad ste išli u osnovnu školu?

Svaki razred po defaultu je imao kul dječake i djevojčice.

Bili su najčešće bogati ili malo bogatiji od ostalih, tate i mame su im bili firmaši, doktori, advokati i profesori.

Ono što se valjda zove društveni crem de la crem i intelektualci.

Furali su uvijek nove patike i torbe, nosili najviše keša na izlete i ekskurzije i bili nedodirljivi.

Svaki razred ima i nekoliko onih “čudnih”… Znate oni što ne pričaju puno, crtaju, pišu i drže se sa strane na velikom odmoru. Oblače se malo drugačije od većine.

A imate i one koje društvo, po ko zna kom kriterijumu odredi kao najslabiju kariku grupe, razreda.

U mom razredu u osnovnoj je to bio jedan siromašni dječak. Povratnik.

Sjećam se da je uvijek sjedio u zadnjoj klupi. Sam.

Nije svaku zimu imao novu kul jaknu i čizme.

Nosio je jaknu starijeg brata i prevelike očeve duboke cipele.

Svaki drugi dan je imao pola marke da sebi kupi sendvič na velikom odmoru.

Otac i mama su mu bili bolesni i nezaposleni.

Živjeli smo u istom dijelu grada.

I smijali su mu se. Zadirkivali.

Ne samo ovi elitni bogati već svi. Ja sam ignorisala.

Nisam mogla da ga branim, ali nisam bila ni ona koja napada.

I niko ga nije zlostavljao.

Niko ga nije tukao drvenim palicama i bokserima.

Niko ga nije šutao nogama, vezivao za radijator, silovao.

Djelile su se ćuške i pleske. To valjda tako mora, postoje jači i slabi.

To je društvo, takvi smo mi ljudi.

15 godina kasnije, imam krv na rukama.

Mahirovu. Svi imamo. Svi smo krivi. Neću ponaosob da uperim prst na nekog, uperiću na sve nas.

U šta smo se pretvorili?? Gdje su nam djeca i djetinjstvo?

Gdje je čupanje za kosu, otimanje soka na odmoru i gađanje grudvama?

GDJE NAM JE LJUDSKOST?

Odakle su se stvorili noževi da ubiju Denisa u tramvaju?

Ko dijeli štrikove i pokazuje grede za vješanje? Ko nam gura djecu kroz prozore?

Mahirovu majku su pozvali putem interfona

da siđe pred zgradu i vidi mrtvo dijete na hladnom betonu.

Svoje dijete.

Dijete koje je nosila 9 mjeseci u utrobi i odgajala 14 godina.

Željela je da mu pruži najbolje od života i mislila da to čini skupom, elitnom školom.

Nije mogla da zna tamo ne idu djeca već monstrumi. Oni koji nisu gledali Tomija i Džerija, Mumijeve i Cipeliće. Tamo idu  oni koji gledaju Geordie shore, gube nevinost sa 13 godina i psuju bogove.

Tamo idu oni koji nose iPhone 6 i kajlu oko vrata, vežu psa i stave mu petardu u usta pa gledaju da umire u bolovima. Tamo idu oni koji siluju dječaka da bi zabavili masu.

Masa danas ima krv dječaka na rukama. Masa je gurnula dijete kroz prozor.

Masa će i dalje mirno da spava.

MA BAŠ ME BRIGA JESI LI MAHIR, ZVJEZDAN ILI IVAN.

BAŠ ME BRIGA KOJI MOBITEL IMAŠ I KOLIKO SU KOŠTALE TE PATIKE.

BAŠ ME BRIGA DA LI SI DJEČAK KOM SE SVIĐAJU DRUGI DJEČACI ILI DJEVOJČICE.

Ja ću ti na velikom odmoru pružiti pola svoje mandarine pa makar to bilo jedino što ću danas pojesti jer nemam za više. Ne znam imaš li ti, zato ti i nudim. Bolje i pola nego nikako.

Ja ću da ti dam svoju zadaću koju je trebalo uraditi za čas jezika jer ćeš ti meni dati svoju iz matematike.

Sa 16 ću ti dati pola cigare na igralištu.

Sa 25 ću u pola 3 ujutro da dođem po tebe na drugi dio grada, jer si se posvađao sa momkom i opet ću ti dati cigaru, jer ćeš ti sutra moje dijete možda da uhvatiš za ruku, a ne da gurneš kroz prozor.

Žao mi je Mahire…

Žao mi je tebe, sebe.

Žao mi je ako si bio drugačiji od većine, a nisu te shvatali.

Nisi se ti ubio, nama su ruke krvave.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *