Close

04/01/2018

Možeš, jer hoćeš

Sjećate li se ovog slučaja?

A ovog?

Ili ovog?

Sjećate li se možda nekog svog komšije koji, tu i tamo mlacne ženu pa se onda svi nešto snebivaju ali na kraju dana se rasprava završi sa „nek’ radi ko šta hoće u svoja četiri zida“ ili „ko zna šta je to radilo, možda je i zaslužila“?

Sjećate, sjećate, sve smo mi nekad u životu doživjele, ako ništa onda prećutno odobravanje nasilja. Nad ženama.

A možda si upravo ti koja ovo čitaš bila žrtva nasilja a da toga nisi svjesna ili ne želiš da priznaš. Možda ćeš biti? Kad će se promijeniti okviri normalnosti pa da napokon jednom shvatimo da nije samo udarac nasilje – udarac je već kad sve ode dođavola. Udarac je korak previše. I predaleko.

Mislim da nikad neću naučiti da se kontrolišem sa komentarisanjem, a i za to sam nerijetko u životu bila suočena sa „skrati jezik da ti GA ne skrati“.

Ko? ON? Je l’ uvijek ON taj koji skraćuje? Kako? Čim?

Milion zašto i milion zato…

Prošle su dvije godine od ovog teksta a ja i dalje mislim isto, u vezi ili nevezi – ne polažeš prava na mene.

Moj proces mejkovera i oslobađanja je otišao toliko daleko da sam u ovom tekstu priznala – da, jesam bila žrtva psihičkog i emocionalnog nasilja koje bi, da sam ostala, vjerovatno otišlo (pre)daleko ali me ipak nešto držalo na površini. Neka čudna moć rođena sa onim suzama pa sam uspjela reći STOP i ĆAO, jednom za sva vremena.

 

Znaš li da ne moraš u krevetu raditi sve što on želi? Znaš li da je svako primoravanje nasilje? Znaš li da jednostavno trebaš imati pravo na izbor, slobodu da nešto želiš ili ne želiš? Nisam ni ja znala ali se trudim da (na)učim i trudim se ohrabriti, ne samo drugarice već i drugare da ne budu u lošim i iscrpljujućim, trpljivim odnosima.

Ne govorim o prepirkama, neslaganjima i svađama koje se prebrode jer se ljudi dogovore. Govorim o ozbiljnim, patološkim odnosima, onim odnosima koji ne nose niti jedan srećan dan već samo tugu i ukus gorčine u ustima. Govorim o pravu na sebe i svoje.

Imaš pravo da budeš šta želiš, kad želiš, koliko želiš.

Imaš pravo da radiš i zarađuješ i nosiš najkraću suknju na svijetu ako ti se nosi.

Imaš pravo i da je ne nosiš, ako ti se ne nosi.

I imaš pravo da te vole i da budeš voljena, upravo zbog tog a ne zato što neko smatra da ima moć da te (pre)oblikuje prema ideji u svojoj glavi.

Shvati, imaš pravo!

Veliko hvala Tei Jagodić koja je zaslužna za ove fotografije i citate koji su stvarni i izjave žena koje su prošle pakao na zemlji samo jer nisu znale da može i drugačije.

One nisu, ti možeš!

P.S. Hvala i Benjaminu na pozadinskom ali nimalo zanemarujućem učešću u u ovoj priči. Ako se po jutru dan poznaje, ova godina će biti dramaturgija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *